KAD ZAMAHNE ILIČIĆ JOSIP

Tačno 9 sedmica nakon što je okončana grupna, počela je nokaut faza najjačeg fudbalskog klupskog takmičenja u Evropi. Nije da su igrači 16 najboljih timova protekla 2 mjeseca sjedili skrštenih ruku, niti su se njihovi navijači, a ni gledaoci širom planete u međuvremenu dosađivali. U 5 najjačih evropskih liga iz kojih ovog puta dolaze svi učesnici 1/8 finala LP vode se teške i neizvjesne borbe, još uvijek igra vrhunska 'dbala, tresu mreže i tribine. Liga prvaka je ipak nešto posebno, a tokom njene zimske pauze brojne se rasprave vode i scenariji pišu o tome kako će se razmotati klupko formirano žrijebom u Nyonu: Jesu li Englezi kadri zadržati tron kojeg su se domogli prošle sezone, ima li išta (osim još uvijek najjačeg koeficijenta) u Špancima što ih može vratiti na vrh? Da li je stvarna renesansa Serie A, dižu li se to opet Švabe sa nekom novom, razigranom mladošću iz Leipziga i Dortmunda u stare visine? Može li PSG konačno i barem do polufinala?

Diskretno zašuškane od „Ko je najbolji/veći/jači/bogatiji?“ .ranja i prepucavanja, u nekom grmiću pored prenatrpane autostrade raznorazne novokomponovane turbo marve koja se fura da voli, prati i razumije nogomet, žive pojave poput „Boginje“ iz Bergama, crno-plave Atalante. Iako se u društvancetu fudbalske elite, po svemu što se u mreži „istinskih“ fanova iz Zimbabvea, Rače, Bos. Grahova ili obližnjeg Milana istinski cijeni, čini poput crne ovce ili odrpane uličarke, „La Dea“ plijeni i polako osvaja fudbalsku Evropu.



Sinoć je na polupunom (44236 gledalaca) San Siru to osjetila i povredama (oba stopera, desni bek, defanzivni i ofanzivni vezni iz najboljih 11) desetkovana Valencia, a svježe je se još sjećaju i u Zagrebu i ukrajinskom Shakhtaru kojima je na volšeban (svega 1 bod nakon 4. kola grupe C) način ispred nosa odnijela plasman u II krug ovog takmičenja. „Nerazzurri“ eto, ni licence za vlastiti stadion nemaju, ali imaju ekipu koja već 3. godinu zaredom i onima koje ne interesuje „procvala“ Serie A, prezentuje da se i bez milijardi može istovremeno igrati i lijep i uspješan fudbal. Dobro, možda se ne mogu i osvajati najveći trofeji, ali na životu sigurno mogu održati romantičnu i već pomalo utopijsku ideju da za mjesto u srcima pravih „bolesnika“ u svim, pa i gore pobrojanim destinacijama, nije bitno ko je prvi na tabeli. Jedno „zamahivanje“ Josipa Iličića vrijedi više od svih petrodolara uplaćenih s (lažnih) računa nosatih bogatuna i varalica. Golčina Freulera, klempavo i neumorno uho Martena de Roona, magija „Papu“ Gomeza... sve je to sinoć stiglo nespremnu i slabu Valenciju. Opet je, ipak, bilo šansi (Maxi Gomez 2 zicera + stativa) da se ubjedljiv poraz učini podnošljivijim, čak i u revanšu dostižnim, ali je utješni gol Cherysheva za konačnih 4:1 obezbijedio tek da Mestalla za 3 sedmice ne bude poluprazna. I da se pokuša nemoguće.

Zamahivanja i „minijature“ 32-ogodišnjeg Prijedorčanina su nam, barem nama „s ovih prostora“ (nadam se) neophodna u ovoj sezoni, jer na ovom nivou natjecanja baš fale kakve je u prošloj demonstrirao Josipov vršnjak iz Bačke Topole, Dule Tadić. Celadesovi „Šišmiši“ su jesenas baš u grupi eliminisali Tadićev Ajax, ali im je Iličićeva Atalanta dobro pocijepala krila i pećinu napunila golovima. I nije nam žao zbog toga. Dapače.



Ne može nam biti krivo ni što razigrani RB Leipzig pod Nagelsmanom igra otvoren, hrabar i napadački fudbal, pa u prvom poluvremenu izdominira Tottenham na njegovom stadionu, a u II i povede preko Wernera iz (opravdano dosuđenog) penala u 58. minuti. Mogu se imati simpatije spram Mourinha koji je prije 2 dana ostao i bez Son Heung-mina (lom ruke), ali Portugalac bi, sve i da je na raspolaganju imao Kanea, Sissoka i povrijeđenog Korejanca vjerovatno igrao svoj reaktivni i uglavnom defanzivni fudbal. Red je da među 8 najboljih uđu ekipe koje igraju ljepši, efikasniji i proaktivniji nogomet, a da su „Crveni bikovi“ u tome trenutno bolji od „Mamuza“ morat će dokazati i 10. marta u rodnom DDR-u.



Borussia je preksinoć na svom Westfalenu i podno jedinstvenog „Žutog zida“ dokazala da nije autsajder u duelu sa favorizovanim, u svijetu novokomponovanih ljubitelja fudbalskog glamura/ „ćirilice“ omiljenom timom, pariškim PSG-om. 2 gola 19-ogodišnjeg „čuda iz Norveške“ su Haalanda gurnule na vrh liste strijelaca tekuće LP, a 1 Neymara „Svece“ ostavio u igri i, ustvari, omogućio najblaži poraz za čiju je nadoknadu dovoljno i 1:0 na Parku prinčeva. Za pravu i ozbiljnu ekipu kakvom PSG voli da se zove itekako dostižno. No, da li su milijarderi i možebitni sljedeći predmeti UEFA-inih istraga i kazni baš ti, saznat ćemo za 3 sedmice.

Isto vrijeme će proteći i do revanša na Anfieldu gdje će Liverpool probati nadoknaditi minimalan rezultatski zaostatak iz Madrida. Wanda Metropolitano preksinoć nije bila prijatno i gostoljubivo mjesto gdje se podižu pehari, nego čađava mehana u kojoj se nešto pita i domaćin. Kad već u 4. minuti (Saul za 1:0) upadneš u njegov mlin, kad ponudu nosi i račune zbraja poljski konobar Szymon Marciniak, a u 90 + minuta nijednom ne pogodiš okvir gola, onda si još i dobro prošao. Moglo je, realno, ispasti i puno gore.



Koliko je fama o nepobjedivosti „Crvenih“, bar  na evropskom nivou, u utorak navečer raspršena, utoliko je već podobro naložena, a do 11. marta će vjerovatno i da se usija atmosfera oko revanša u Liverpoolu. Kloppovo, Robertsonovo, Van Dijkovo „Nema panike“, „Polako, ima revanš“, „Dobrodošli na Anfield“ s jedne, već je narednog jutra dočekano Vrsaljkovim snimkom iz Atleticove teretane s druge strane, a izjava predsjednika „Jorgandžija“ Cereza da je „Anfield star stadion koji ne zaslužuje UEFA licencu“ potpalila je strasti i prije nego što im je vrijeme.

Dani u kojima će se voditi revanš megdani svakako dolaze tek nakon što se završe prve bitke. A još 4 iste, masne i interesantne u svojim najavama nas čekaju iduće sedmice. Nova zamahivanja, rušenja sa vrha, iskakanja iz grmlja, dizanja iz pepela. Nema se para, al' ima mat'r'jala!