Autor: Tana - 10 Mar, 2019
Uoči
uzvrata protiv Viktorie iz Plzena atmosfera bijaše čudno zgusnuta od neprijatne
nervoze, jer vjera je iskrzana, a iščekivanje onda ponizno i agresivno. Visoko
na istoku duša je Maksimira. Ljudeskara od 150 kg, u ogromnoj tamno plavoj
vijetnamki, nekako se popela. Stao je, otpuhnuo, nespretno se provukao između
redova i teško smjestio u sjedalicu. Malo se samo orosila ćelava glava, sav
znoj kao da se skupio u nešto zanemarenih paperjastih kovrđa u dnu potiljka.
Mumla. „Jebem ti takav stadion, pa tu ima tristo metara, a sve zu fuss!“. Beskrajno
ga nerviraju klinci ispred, u kapuljačama s krznenim obrubom, što bjesomučno
okidaju selfije. Misli da baš njega s nekom namjerom provociraju, ne može
izdržati, ustaje, gura im u kadar srednji prst. Klinci upitno gledaju.„Daj još
jedanput okini to sranje, gurnuću ti prst u oko, pička ti materina!“
I
sve je super, sve je za pet
Kad
si muško i voliš nogomet
Ušlagiran
i agresivan
Ja
sam, dušo, predivan
Kasnije je lakše. Benfica, ni mjesec dana nije prošlo. Baš kao da je neko ispustio gumu lošeg i starog bicikla, i sa tim zrakom što se šišteći oslobodio - ovaj put stvarno, nestalo je Židakovo prokletstvo nedosanjanih proljeća. Rano martovsko veče nestvarno je blago, tek draži malo čudna južina, ali nedovoljno, neko je veselje već nepovratno oslobođeno. Tramvaji zvone veselo i razbarušeno.
Policajac
na uglu maše ti cvijetom,
očaran
tvojim jeftinim smijehom.
Doduše, stariji ponešto pamte, boje se kakve reinkarnacije brkatog guzonje, sveznadara u uskim kratkim hlačicama, da nije taj Felix novi Chalana, strašni se milijuni vrte. Blijeda, mršava, ćelava dječurlija – niti pamte, niti znaju. Svijet se tako kotrlja, baletnim korakom, elegantno, prema istočnom dijelu grada. Zrak i glas mehki su ko duša. Istina, taj je deal stvarno čudan, možda je odrađen bez velike ljubavi, samo za monete, ali Kemica je pjevao u nekom svom futuru drugom i sve pogodio.
Lagana
šetnja, do trga starom Vlaškom
Miris
ručka nedjeljnog
rever
sa modrom značkom
Otac
sina za ruku uhvati
Sine,
danas ćemo pobijediti
Hodnici ispod betona. Jeka se čudno seli, u tren glasna i tutnjajuća, pa nekako priguši i nestane u nevidljivim rupama starog zdanja. Novčanice se lijepe o mokre šankove. Iz lože, od starog sportskog novinara u mirovini, stižu Fontana, slatke ledene kocke. Za sreću. Gospodin ima divan zlatni sat, četvrtast i sitan, biće neka uspomena, gospodstven naspram ovodobnih okruglih i ogromnih. Hvala za sve SN revije. Kao da je maksimirska spomen kosturnica iznenada oživjela, na čas sve sliči sisvetskoj procesiji u Mexicu. Lubanje se smiješe, a ponad hodnika, sa razglasa, dolazi i rastače se sjeta, u mirisu i smradu piva, kobasica, mokraće i Paradise Seatclinera iz plastičnih kabina.
Uvijek
sam sam želio biti heroj
Ne
kao James Bond, prokleti tajni agent
Kriška nije pala na namazanu stranu. Ovaj put nije. Klackalica se, kao čudom, mirno spušta na stranu lakšeg i slabijeg. Sumnjiv je, možda, taj kazneni udarac, ali svako će zlo ovu večer mimoići. Osmijesi bivaju besplatni, a psovke nježne i bezazlne. Ljudi su se počeli iznenada persirati: „Maknite se proć', prosim.“ Ovi se dolje čine neranjivim, pletivo crveno od tanke je niti, brzo tanji i jasno se naziru rupe. I raste huk, ogoljen do srži – Dinamo. Samo se jaki u sudačkoj nadoknadi brane - izvodeći korner.
Kako
je dobro vidjeti te opet,
Staviti
ruke na tvoja ramena
Stala je južina. Smiraj. U provizornoj fan zoni na platou ispred stadiona, promili se lijeno njišu u ritmu starog disca. Stayin' Alive. Tekma se opet vrti na velikom ekranu, plastika pucketa pod nogama. Piju se bezbrojne putne. Kaj leti češće nego obično, frajerski nazalno. Prestala je konačno boliti amputirana fantomska noga. Četvrtak čeka svoje perače i u nekoj se čudnoj i zavodljivoj omaglici pretače u zaboravljene nedjelje - iskonske, kad je esencija bila prosta i lako razumljiva. Nogomet.
Jer ja, jer ja
ja
već sumnjam da zbog nogometa samo
ti
svake nedjelje popodne ideš tamo
Kad
je zima il' maj, daj daj....
Al' ako lažeš, ja ću te
ostaviti znaj