TRI GENERACIJE DINAMA IZ KIJEVA

Nepregledna je žitorodna ukrajinska ravnica dok se ne dođe kopnom do Kijeva. A onda se ukaže veliki grad. Taj grad ima dušu, slavensku. Kijev ne blješti kao Moskva, daleko je od nje skoro po svemu. Osim po ljepoti, a autor teksta smatra da je Kijev ljepši i „slađi“ od Moskve, ako smije primijetiti. Iako je to „gradurina“ od preko tri miliona stanovnika, ima nešto posebno, osjeća se lagodnost u zraku. Široke avenije naspram malih uličica koje vode k Podilu, kvartu na obali Dnjepra. Grandiozni spomenik Majci domovini, velelepne crkve i manastiri, muzeji, Zlatna vrata, parkovi i još mnogo toga. Ogromi Dnjepar se tu sužava, oko Kijeva pravi rukavce i ade, i teče dalje da bi opet postao velikim. Ljudi su veoma otvoreni, susretljivi, hoće pomoći strancu bez toga da od njega traže nekoliko hrivni (lokalna valuta), iako ima i takvih kao i svugdje. Istorija i umjetnost izbijaju skoro iz svakog ugla tog lijepog grada, a može se samo zamisliti kako bi to sve izgledalo da je to društvo bilo uređeno „kako treba“. Povijest Ukrajine je neprestana borba s Rusijom, od jezika do teritorije, od vjere do nacije. U takvoj sredini osnovan je Fudbalski klub Dinamo Kijev 1927. godine. Kao i gotovo svi klubovi iz bivšeg SSSR-a i Dinamo je bio nečiji (ukrajinska republička policija). Dinamo je u sovjetsko vrijeme nezvanično (a kako je i moglo biti drugačije, znalo se ali se to nije javno govorilo), među pukom ali i u republičkim „nacionalističkim“ (postojale su i tada) strukturama, predstavljao Ukrajinu. U Ukrajini se Dinamo smatrao njenom reprezentacijom, što je bio slučaj i kod nekih drugih „neruskih“ klubova iz ostalih republika, koji su takođe bili daleko od centra i njemu podređeni, npr. Ararat za Jermene ili Dinamo Tbilisi za Gruzijce. Ali, za razliku od spomenutih, samo je Dinamo bio dugogodišnja opasnost za Kremlj. Navijači raznih ukrajinskih klubova su se radovali kada bi Dinamo nadvladao moskovske timove. Tada bi se stavljalo na stranu kakvo im je „zlo“ Dinamo bio na republičkom, lokalnom nivou.

No, ima i druga strana tog Dinama koja je doista grozna. Patron je morao postojati. Sedamdesetih i osamdesetih godina Lobanovski bi, kada bi vidio interesantnog igrača za svoj sistem, samo nazvao Volodimira Šerbickog, ranije visokog funkcionera, a poslije i vođu Komunističke partije Ukrajine, i sve bi bilo završeno. Dnjepr, Karpati, Šahtar, Metaljist i drugi morali su ustupiti svoje igrače Dinamu bez prigovora. Većina tih „otetih“ igrača je tavorila u rezervnom timu Dinama i nakon par godina nestala sa scene.

Dinamo je onda kada je postojala „čelična zavjesa“ bio „najstrašnija“ istočnoevropska ekipa, koja se povremeno, od sedamdesetih, pojavljivala svakih desetak godina na mapi evropskog fudbala da zaprepasti i uplaši svijet kapitalizma. Istorija Dinama je duboko vezana za Lobanovskog. Jer, on je tvorac, uz pomoć statističke laboratorije Zelencova, Dinama kakvog svijet zna. No, i prije njega Dinamo je bio šampion. Viktor Maslov je vodio Dinamo kao trener do tri uzastopne titule krajem šezdesetih (prije njega Dinamo je samo jednom bio prvi). I danas Maslova smatraju, i u međunarodnim okvirima, gigantom taktike tog doba. A upravo su njih dvojica, dok je Lobanovski još bio lijeno lijevo krilo u Dinamu kojeg je vodio Maslov, došli u sukob. Lobanovski je imao „vražiju“ ljevicu. Znao je gađati gol iz kornera (takozvanim Didijevim „suhim listom“, ako ga je Didi uopšte i izmislio pored tolikih „zvijeri“ u Južnoj Americi prije njega – paralela s tzv. „Panenkom“ - Evropa je čekala decenijama da vidi takav penal na velikom takmičenju, dok je to u Južnoj Americi već bilo daleko od inovacije). Po tome je bio čuven. No, nije bio od discipline i Maslov, Lobanovski prije Lobanovskog,  ga je „razdužio“. Poslije toga, kada je postao trenerom, naslanjajući se na igračko iskustvo s Maslovim, Lobanovski je svoju fudbalsku igračku teoriju okrenuo naopako i postao je naprednija vrsta Malova. Kažu da je Maslov „otac“ trenera Lobanovskog. Da li je to tip nemarnog igrača i velikog trenera!? Jeste.

Dinamo sve svoje važne utakmice igra na ogromnom stadionu, danas mu je zvanično ime Nacionalni sportski kompleks „Olimpijski“, a u prošlosti svakakvih je nakaradnih imena imao. Nekad je taj stadion mogao primiti nešto više od sto hiljada gledalaca, ali mu je kapacitet zbog „za dobrobit fudbala“ UEFA-inih regulacija, koje od stadiona prave poprišta prikazivanja „guzonja“ i s njima povezane klijentele, imućnih a ne svih, reduciran na „jadnih“ 70.050. U užem je centru grada. A, samo petnaesetak minuta hoda uzbrdo od Majdana, trga na glavnoj ulici Hrešatik, tamo gdje smo gledali „narandžastu revoluciju“, nalazi se „slatki“, mali stadion, omeđen šumom, u lijepom dijelu grada, a takvih je mnogo. Dinamo tu igra manje bitne utakmice. To je njegov „pravi“ stadion – u prevodu „Stadion Dinama nazvan po Valeriju Lobanovskom“.  Tu je i spomenik, koga drugog, Valerija Lobanovskog. U blizini je i spomenik „Meča smrti“, a uz stadion je i Dinamov muzej. Ispred stadiona navijači Dinama prodaju sve što je vezano za ovaj klub (navijačke rekvizite, DVD-ove, karte značajnih utakmica itd.).

Tu je i ta mitska utakmica protiv Nijemaca (takozvani „Meč smrti“). Bio je deveti avgust 1942. godine. Razne su priče i legende kolale o njoj, stimulisane sovjetskom, vazda krutom i bolno nemaštovitom propagandom. Spominjalo se čak (u reakcionarnim krugovima) i da se takva utakmica nikad nije ni odigrala. No, istina je sljedeća. Po njemačkoj okupaciji sovjetska liga je prestala postojati. Pošto su Wehrmacht i SS „stabilizovali“ situaciju, 1942. godine se igrači Dinama i lokalne Lokomotive (njih trojica) pridružuju kijevskoj ligi, u to doba kao klub pod imenom Start. Pobjeđivali su sve s kim su igrali. Savladali su i tim Luftwaffea zvan Flakelf 5:0. Nijemci su, želeći se revanširati, ubrzo organizovali još jednu utakmicu. Start je u toj utakmici dao ponovo pet, a Flakelf nedostatnih tri gola. Opet su izgubili i to opet od slavenskog „untermensch“. Tom prilikom se desilo nešto što fudbal čini jedinstvenom igrom. Niti u jednom sportu potezom protivnika ne možete biti tako poniženi kao u fudbalu. U svoj toj neviđenoj presiji, život je ovisio o koncu, u prkosu prema zločinačkom Wehrmachtu (nismo znali šta vi –SS- radite, ali nam nije bilo mrsko pobiti, silovati i popaliti) i SS-u (istrijebili smo gdje išta ima, a kako to da vi, Wehrmacht, to niste znali!?), igrač Starta Oleksej Klimenko je izvršio „akt uniženja“ koji se rijetko može vidjeti i na „mahalaškim“ turnirima. U prodoru je predriblao golmana, došao do gol linije i onda, umjesto da loptu gurne u nebranjenu mrežu, petom ju je vratio prema sredini terena. Crni i feldgrau čuvari Reicha to nisu mogli podnijeti. Jedanaest igrača Starta je privedeno poslije utakmice na ispitivanje. Jedan od njih je zbog mučenja umro, a ostali su poslani u logor. Nakon šest mjeseci njihovog ropstva u tom logoru desio se napad sovjetskih partizana na jednu fabriku i komandant logora je strijeljao, za odmazdu, svakog trećeg logoraša. Tako su stradala još tri igrača Starta (među njima i Klimenko), a još jedan je nestao.

Prva generacija

Do sezone 1974/75. Dinamo nije imao većih dostignuća u evropskim takmičenjima. Najdalje je dogurao do četvrtfinala dva puta. Ovaj put s Lobanovskim, koji je došao samo dvije godine ranije, ide do kraja i osvaja Kup pobjednika kupova. To je prvi put da je neki klub iz SSSR-a ugrabio neki evropski pehar. Do tada samo je Dinamo iz Moskve dospio do finala, tri godine ranije, i izgubio od škotskog Rangersa. Dinamo Kiev je rezultatom 3:0 pobijedio Ferencvarosa. Fradi nije bio loš, napadao je, znali su igrati (a kako i ne bi, duga, slavna je tradicija iza njih), ali izgledalo je to kao da je mrav napao lokomotivu. Fradi nije stvorio niti jednu šansu za postizanje gola. Pustio ih je od početka Lobanovski da napadnu i čekao (nepotrebno, poslije će to promijeniti, npr. kada je Mađarsku svom silom napao na Mundialu 1986. i uništio). Blohin daje treći gol u svom solo prodoru. Tek kada je utakmica bila riješena, kada je valjda Lobanovski dozvolio igračima da pokažu svoje znanje, vidjelo se kako su bili maštoviti. Mađari nisu imali nikakve šanse protiv Dinama koji je u svemu bio bolji. No, to tada nije bila nikakva „revolucionarna igra“, ništa novo u svijetu fudbala. Osim što je neko iz SSSR-a uzeo jedan evropski kup. Ali, loptački svijet će biti zaprepašćen samo malo kasnije. Dinamo pobjeđuje tada neprikosnovenog vladara svjetskog fudbala - Bayerna. U prvoj, vrlo dosadnoj utakmici Blohin je, a da se skoro nije ni vidio na terenu do tog trena, izvrsnim solo prodorom postigao gol. „Kaiser“, najbolji na utakmici, je do kraja svojim „kiflama“ pokušavao „nahraniti“ suigrače, ali Lobanovski je dao sve na odbranu i priveo utakmicu kraju. U uzvratu u Kijevu, Blohin je dao dva gola, Bayern niti jedan i to je bilo to. Blohin je uzeo te 1975. godine titulu najboljeg igrača Evrope. Ali nije bio sam u Dinamu. Znalci su bili i Oniščenjko, Muntjan, Burjak i „poslovođa“, kapiten Kolotov. Kada bi im se dozvolilo s „centralnog komiteta klupe“, bilo je i malo „mahale“. Poslije je ta generacija uspjela doći do polufinala tadašnjeg Kupa evropskih šampiona gdje je bila tijesnim rezultatom eliminisana od Borussije Mönchengladbach, još jedne gubitniče ekipe. Ovo nije priča o Lobanovskom, ali ne može bez njega.

Dinamo poslije nije ništa uradio u Evropi. Lobanovski je u aprilu 1975. godine postao i selektorom SSSR-a i u kvalifikacionoj utakmici za Evropsko prvenstvo 1976 izveo na teren jedanaest igrača Dinama. To je ponovio i sljedećeg mjeseca. U svom prvom selektorskom mandatu pokušao je nametnuti svoj režim i igračima koji nisu bili „njegovi“ iz Dinama, već iz ostalih sovjetskih klubova. Igrači su stupili u štrajk nakon poraza od Istočne Njemačke u polufinalu Olimpijade 1976. godine, žaleći se na njegove iscrpljujuće treninge. Lobanovski je morao otići.

Druga generacija

Sredinom osamdesetih godina stasala je nova generacija da zadivi svijet, ovaj put „revolucionarno“. I onda, opet su opet bljesnuli, ovaj put najjače ikad. I opet kratkotrajno. Fudbalski svijet je bio zadivljen izvedbom Dinama i SSSR-a te 1986. godine. Je li to totalni fudbal na slavenski način!? Atletico Madrid je izgledao nemoćno u finalu Kupa pobjednika kupova 1986. godine protiv superiornog Dinama. Vidjela se nova moć i mašina u Dinamovoj izvedbi. Lobanovski u svom trećem selektorskom mandatu vodi SSSR na Mundialu 1986 (s 12 igrača Dinama od ukupno pozvana 22) i tim stilom igra u grupi savršeno. I onda padnu protiv objektivno slabije, ali dobre Belgije, koju će poslije samo nadčovjek Maradona pobijediti u polufinalu. Dvije godine kasnije, na Evropskom prvenstvu 1988, SSSR je izgubio u finalu (11 igrača Dinama od pozvanih 20). Promašeni penal Belanova i „nemogući“ gol Van Bastena su opet iznijeli na svjetlo teoriju slavenskog gubitničkog mentaliteta u fudbalu. Mnogo se očekivalo od Dinama tada, pa čak i da bude novi Ajax ili Bayern iz sedamdesetih. No, neće biti tako. Sljedeće (1987.) godine Dinamo gubi u polufinalu KEŠ-a od Porta, a prije toga je poražen od Steaue u finalu Superkupa. Jer, ipak je Dinamo bio „industrija“, a Porto veliki spektakl, sve ono što se u igri može poželjeti da se vidi. Očekivalo se da će Dinamo ući u finale, no nije moglo protiv ekipe koja je bila „mahalska“ i talentovanija. Opet i opet je kratko trajalo. I onda sve prestaje. Perestrojka je u toku, a i sam Lobanovski urgira da se sovjetskim igračima dozvoli odlazak u inostranstvo. Igrači Dinama polako odlaze, prvi veteran Blohin u nepoznati austrijski Steyr. Tu se, možda, pokazao sav nedostatak teorije Lobanovskog o totalnom fudbalu, gdje on nije dozvoljavao igračima da misle (za razliku od Michelsa, ako se već govori o tom famoznom „totalnom fudbalu“), već im je govorio (ima slučaj iz svlačionice): „Ja sam tu da mislim, ti igraj“! U toj njegovoj rigidnoj viziji igrača koji „rade“ a ne misle, sistema u kojem je igrač samo pion, poražen je od ekipe, koja je, naravno, imala svoj sistem igre, ali koja je imala svu moguću slobodu kreativnosti i imaginacije. Nije želio tim zvijezda, već „zvjezdani tim“. On to u svom krutom, „radi a ne misli“ sistemu nije priznavao. Izgubio je od ljudi kojima je bilo dozvoljeno igrati lopte, što on svojim igračima nije dopuštao.

Treća generacija

SSSR se raspada, Dinamo se „traži“ u novim odnosima snaga. Dolaze privatni poduzetnici, ali Dinamo se diže tek kada se Lobanovski vratio 1996. godine. Opet On!!! Ponovo pravi respektabilan tim. Ševčenko, Rebrov, Vaščuk itd. Polufinale protiv Bayerna u Ligi prvaka '98/'99 i to je, realno, veliki uspjeh s većinom domaćih igrača. Novo je vrijeme i igrači se sada lako transferiraju u Evropu. Opet je kratko trajalo. Lobanovski odlazi, za nekoliko godina i umire.

Da li se u svemu tome moglo više? To će ostati fudbalskim zanesenjacima da raspravljaju i nikada ne dođu do zaključka.

No, tužna je karijera tih znalaca iz Dinama u Evropi kada im se dozvolilo u nju da odu. Samo je Ševčenko uspio. Rebrov u Tottenhamu – slabo. Davno prije Zavarov je bio u Juventusu, ali bez dubljeg traga. Belanov, koji je proglašen najboljim igračem Evrope 1986. godine, se doslovno „provalio“ igrom i ponašanjem u Njemačkoj, a o ostalima da se i ne govori. Većinom vrlo slabe karijere. Istina je da „njegovi“ igrači, nakon što im je krajem osamdesetih omogućeno da odu u zapadnoevropske klubove, nigdje nisu uspjeli. Optuživali su ih i za lijenost, što je, možda, moguće objasniti time da su ti ljudi konačno, nakon dugogodišnjeg besprizornog sovjetskog drila, na zapadu osjetili slobodu života i prepustili se njenim čarima i uživanju bez stega Lobanovskog i sveprisutne petokrake. Postoji i teorija da oni ne mogu bez svoje „rodine“, da se ne snalaze u blještavilu evropskih metropola, da im je samo da se vrate kući među svoje. Mentalitet!? U tom sistemu su bili igrači „skrojeni u fabrikama“, tamo nije bilo igrača Safetove ili Hristine imaginacije, jer im nisu dali da takvim budu. A, moralo ih je takvih biti. Uostalom, životna priča Strelcova, slavnog ruskog igrača iz pedesetih i šezdesetih, vjerovatno i njihovog najvećeg fudbalera i „mahalca“, je pardigma sovjetskog nazadnog društva. Društva u kome su sopstveno mišljenje i imaginacija bili prohibirani.

Danas je gotovo nemoguće, ukoliko se i njemu ne ukaže moćni donator iz zemalja koje imaju novac (ali ne razumiju igru i mnogo toga ostalog), da Dinamo bude opet onaj kakav je bio. Novac je uništio istočnoevropski fudbal (Šahtar je bio izuzetak), a i nema više one  „partijske“ sile koja je Dinamu omogućavala da bude velik. Ahmetov je svojim „pošteno stečenim“ bogatstvom uzdigao Šahtara, a Dinamo je, nemajući svog „Ahmetova“, izgubio primat.

Voljeli ovakvu istoriju Dinama ili ne, s aspekta fudbalske igre, samo onoga što se dešavalo na terenu, Dinamo treba cijeniti. Iz sovjetske „poluprovincije“ ukazali su se u Evropi sedamdesetih godina. Bilo je to tada možda samo egzotično, ali će osamdesetih godina oni impresionirati fudbalski svijet. To je bio totalni fudbal na slavenski način. Tako je igrao Dinamo, a i nacionalna selekcija SSSR-a u kojoj su, pod Lobanovskim, igrali skoro samo igrači Dinama. Nikad viđeno prije ni poslije. Igraj vrhunski i izgubi!