Kupiću si top, kad tad - kad tad...

Mislio sam da u životu imam dovoljno problema i da mi ne treba još. A onda sam jednog dana zbog stila i 'pero-lakog' Dennisa Bergkampa postao navijač tobdžija sa Highbury-ja! Kao što svaki čovjek ima 'love-hate' relaciju prema svemu što ga okružuje, tako je i sa fudbalom: iste igrače koje si prošle hefte dizao u nebesa u maestralnoj pobjedi protiv Manchester Uniteda, danas ih hračeš punim zbog pihtijasto-penzionerskog poraza od 'Kristalne palače' ili 'Zapadne šunke'. Jadost i nehljebarenje kad se odbrana Arsenala krene sa veznim redom povlačiti po terenu je ravno miješanju bitumena stražnjicom na dnu Boljakovog potoka. Preopširnost dodavanja i 'telefoniranje' šta će se i kako napraviti u napadu ispred dobro postavljene odbrane nekog fenjeraša jednostavno dovode do brzog odlaska do frižidera i živčanog trpanja u usta svega što štrči. Neko bi rekao da su posljednje godine Arsena Wengera (popularnog 'Čiraša') na klupi Arsenala skoro pa zaboravljenje, ali Emery je tu da nas podsjeti da su staze utabane prejako, da su debeli i masni hambugeri amerikanca Stana Kroenkea, vlasnika Arsenala,  koje slasno proždire (sa znojavom bejzbol kapom na čelu) četiri hiljade kilometara daleko od 'Emirates'-a znak koliko su stvari i dalje daleko od igre koja bi bilo koga danas privukla Arsenalu.



Jedne daleke godine sam se zatekao sa prijateljem na stadionu Ajaxa gledajući (Pofalićki?) Ajax (iako mi je Feyenoord draži), pratili smo tog nekog junošu Ibrahimovića i komentarisali sve i svašta. A ja bi svako malo 'Bergkamp ovo, Bergkamp ono'. Ma shvatih da ja bez njega ne mogu, tako da sam se mentalno zaputio u London i pretplatio na tim za kojeg je Bergkamp igrao nakon što je napustio Ajax. Počelo je super, pobjeda za pobjedom, titula, ovo, ono, sve ljepote dobrog, ofanzivnog i kretivnog fudbala. Stvari su još donekle i funkcionisale sa rumenim Arshavinom, efikasnim Van Persijem, agilnim Nasrijem, bilo je tu dosta dobrih poteza ali ne i podizanja pehara sa krunom na vrhu. I kako sam se sve više cementirao kao Japaur i Kuhinja u Čeliku, tako je Arsenal postajao sve gori. Ni sa FK Sarajevom mi nikada nije bilo veselo, polumasni Željo nas je redovno kažnjavao, pa je trebalo trpiti višegodišnja podjebavanja u raji. Ipak jedne godine sam sasvim slučajno na nagovor prijatelja kupio godišnju kartu za stajanje, i baš te godine Sarajevo je postalo šampion sa Husrefom kao mega-doajenom stelarnog pitarstva. Sve je palo u vodu nakon sramotnog i mučnog poraza od ribara, konobara i skijaša finskog Kusisija, nakon te utakmice je i slušanje Joy Division-a zvučalo optimističnije.

Da bi čovjek mogao gledati prenos Arsenala u Americi treba naviti vekericu i ustati jako rano. Dosta utakmica počinje u 8 ujutro, tako da se mora otići u pidžami i kroz krmelje na podzemnu pa do 14. ulice gdje se nalazi bar 'Blind Pig'. Svaki engleski tim u Njujorku ima svoj fan bar koji je ukrašen svim mogućim zastavama i potpisanim fotografijama fudbalera. Prije samog početka utakmice unutra se ne može ni šibica ubaciti. Svako ima na sebi neki dres iz raznih epoha Arsenala i imenima poznatih igrača. Tu su i djevojke koje momci dovuku zbog 'njihove' zabave, a koje se ponekad iz neznanja ili zajebancije pojave u dresu Totenhema, što izazove mučne poglede i izvrtanje želudca naopačke. Helem, svako drži pivo u ruci dok se rulja komeša. Zavisno od utakmice, televizori uglavnom bivaju popljuvani pa ih vlasnik nakon utakmice mora štemati iz zida. Kada padne go, krene tuš od piva, skače po tebi ko stigne, a oni koji su tu prvi put ne mogu da vjeruju da je fudbal za neke ljude pitanje života i smrti.



Realnost je ipak gledanje utakmice u lagodnosti sopstvenog doma, ispred 'malog ekrana' koji je kupljen zbog fudbala a ne zbog 'Everybody Loves Raymond' ili 'Game Of Thrones'. Malo ipak nedostaju naši komentatori da ubace izlizane fraze tipa 'pospremio je loptu u mrežu', a i lapsusi kao što je poznati: „...evo izašao je Bergkamp, a u igru je ušao iskusni Minutes sa brojem 22” . Utakmicu ne mogu gledati zavaljen nego sjedim u gaćama na rubu sofe i simultano tekstiram sa ostalom rajom koja komentariše na mesindžeru. Kako se utakmica zaholcava tako i debelo crijevo dobija sopstveni život. Tišina koja je do tada vladala u zgradi biva prekinuta mojim urlikanjem, zavisno od datog ili primljenog gola, promašaja, ulaska Iwobija u igru ili pogleda na debele navijače protivničkog tima. U svakom slučaju to budi moju suprugu koja misli da sam digao ruku na sebe, spremna da zove policiju. I kao da joj je neko naredio, umjesto da sebi skuha kafu, ona krene da usisava. Kako se usisivač krene približavati ekranu, tako jače stežem bejzbol palicu. Na moj upit što uopšte usisava kada je utakmica ona samo odmahne rukom i nastavi dalje. I dok sam kuckao žučnu poruku raji i pljuvao po 'mesijanskom' potezu Elnenija, figura sa usisivačem se pojavila ispred ekrana i počeo je smak svijeta. Kreće bračna svađa epskih razmjera, pomjeraju se tektonske ploče kontinenta, voda se spaja sa uljem, a Mišel Platini negdje nekom govori istinu. I naravno, pao je gol kojeg nisam vidio, pogled na tabelu je dovoljno depresivan, neko poslije utakmice (taj sam) mora oprati suđe od jučer.



Arsenal k'o Arsenal, izvor ljubavi, sreće i frustracije ipak je beton, ne ide nigdje. Rollercoaster se nastavlja, a kraj lige se bliži, još jedna sezona bez ozbiljnog trofeja (muka mi je od pomena FA kupa) i konkretnog pomaka naprijed. 'Pojačanja' se naravno spremaju, a svi se nadamo da će brkati lakej Kroenke prodati klub bilo kome; nekom piljaru iz Indonezije, kuharu iz Tanzanije, kondukteru GRAS-a, bilo kome ko istinski voli fudbal.