image desctription

EURO 1976

  1. Spomenar

Autor: SLL - 19 Mar, 2020

Prošle srijede, pod već ozbiljnim prijetnjama pandemije koronavirusa odigrane su 2 posljednje utakmice u okviru Lige prvaka. U četvrtak je Liga Evrope uspjela kraju privesti 6 od 8 prvih utakmica 1/8 finala i tu je lopta, bar kada su tekuća UEFA-ina takmičenja u pitanju, stala. Kotrljala se još par dana u nacionalnim prvenstvima zemalja koje su mislile da će ih ova pošast nekim čudom zaobići, no ubrzo je i ta utopija propala. Prekjučer je krovna kuća evropskog nogometa objavila da EURO 2020 postaje EURO 2021, ako idućeg ljeta bude imao ko da ga organizuje, igra i gleda. Nacionalni šampionati tekuće sezone trebali bi biti nastavljeni kada (i ako?) ova „moderna kuga“ prođe. Stara Valterova „Živi bili pa vidjeli“ danas zvuči surovo tačnije i istinitije nego u svim svjetskim ratovima prošlog i ovog vijeka. Ko preživi pričat će.  Bukvalno.


Dok se još vodimo na listi živih i zdravih, u svojim karantinima punimo vrijeme, te psihozi stajemo na rep i sjećanjima na neka davna, ljepša i sretnija vremena u kojima nam se ništa ovako strašno, jednostavno, nije moglo dogoditi. Vremena bezbrižnog djetinjstva u mom slučaju dobroćudnim fudbalskim virusom su trajno inficirana tokom kvalifikacijaza SP 1974, a nakon neuspjeha kojeg je reprezentacija tadašnje države doživjela na Mundijalu u SR Njemačkoj, na red su došle kvalifikacije za Evropsko prvenstvo 1976. Lijepa i za žrijeb idelana brojka od (svega) 32 reprezentacije koje su u kvalifikacije krenule napunila je 8 grupa sa po 4 reprezentacije, a „Plavi“ su u svečanom izvlačenju kuglica prošli odlično. Tadašnja Norveška i Sjeverna Irska nisu bile neke fudbalske „sile“, pa je prije početka ciklusa izgledalo da će izabranicima „Biće“ Mladinića glavni konkurent za 1. mjesto u grupi 3 koje je vodilo u ¼ finala biti Švedska. „Blågult“ je Miljanove pulene bio cjepnuo na svježe okončanom prvenstvu svijeta, no kasnije će se ispostaviti da su Edström i kompanija ipak bili preslabi za najbolje fudbalere tadašnje Jugoslavije.



Jedini poraz u kvalifikacijama „Plavi“ će doživjeti u Belfastu 16. aprila 1975-e, u čudnim okolnostima razbuktalog građanskog rata i, ukoliko me sjećanje dobro služi, bez TV prijenosa. Norveška će sa po 3:1 biti savladana i u Beogradu i u Oslu, a Šveđane će na
Råsundi srediti danas pokojni „Škija“ Katalinski i Zvonko Ivezić, da bi ih u Maksimiru na zaista impresivan način preslišali Oblak, „Kulje“ Vladić i Vabec. Gol Drage Vabeca na sjajan centrašut Dragana Džajića za konačnih 3:0 dugo će nakon toga krasiti špicu Sportskog pregleda, a 1. mjesto u grupi 3 i plasman među 8 najboljih bit će ovjereni golom Braneta Oblaka za minimalan trijumf i revanš nad Sjevernom Irskom na stadionu JNA.



U žrijebu četvrtfinalnih parova Jugoslavija je opet imala sreće, pa je za plasman na „final four“ završnicu trebala preskočiti Vels koji se u to vrijeme mogao pohvaliti samo jednim učešćem na velikim takmičenjima. Da SP 1958. ostane jedino prvenstvo na koje su se velški „Zmajevi“ do tada uspjeli plasirati pobrinuli su se „Moca“ Vukotić i Danilo Popivoda 24. aprila 1976. u Zagrebu, a iako je u revanšu koji se mjesec dana kasnije igrao na Ninian parku u Cardiffu bilo svega, 1:1 (opet „Škija“ iz penala, 4. gol u kvalifikacijama) je bio rezultat  koji je na završni turnir vodio „Plave“. Da sve bude još i bolje, UEFA je ubrzo nakon toga domaćinstvo završnice dodijelila Jugoslaviji, pa su se već počeli snivati snovi o prvoj kontinentalnoj tituli i velikom uspjehu koji bi razočarenje krahom na SP-u prije 2 godine bacio u zaborav i mrak prošlosti. Euforijicu u skoro svim domaćinstvima od Vardara pa do Triglava poremetio je, ipak, žrijeb polufinalnih parova u kojem sreće za Jugu ovaj put bilo nije. SR Njemačka, aktuelni evropski i svjetski prvak  je zapala „Plave“, pa je bilo jasno da će za prolazak apsolutnih planetarnih fudbalskih vladara na beogradskoj „Marakani“ 17. juna te godine biti potrebno nešto više. Najbolja igra tadašnje generacije YU-reprezentativaca, najmanje. Fudbalski trans.



Trans se te večeri i desio, ali je na žalost tadašnje Jugoslavije potrajao samo prvih 45 minuta. Popivoda (19.) i Džaja (30. minut) su do poluvremena obezbijedili rezultat iz snova, a dobro se sjećam kako sam u društvu ushićenog dede, tetke, amidže i starog izlazio na terasu na 15-minutnoj pauzi i štipajući se pitao da li to sanjam. „Ja sam rekao da mi odbrana ne valja“ sjetit će se Josip Katalinski u serijalu „Fudbal, nogomet i još ponešto“ decenijama nakon preokreta u II poluvremenu i produžecima u kojima nas je sahranio Dieter
Müller. Tadašnji selektor Ante Mladinić je i pri ubjedljivom vodstvu zanemario odbranu, pa je to polufinale i dan-danas etalon na kojem se zasniva mit o čuvenoj njemačkoj upornosti i o tome da si ih pobijedio ne nakon posljednjeg sudijinog zvižduka, nego tek kad sjednu u autobus na povratku kući.
  


Dan ranije u Zagrebu će zapeti drugi favorit turnira, Cruijffova Holandija, a fudbalsku lekciju će im održati autsajderi iz Čehoslovačke kojima niko uoči završnice, uprkos činjenici da su u kvalifikacijama izbacili Englesku i SSSR, nije davao ozbiljne šanse. Bolan poraz u polufinalu ostavit će traga na igru „Plavih“ i u utakmici za 3. mjesto, da bi se u finalu desila senzacija koja i 44 godine kasnije, uz trijumf Danske iz 1992.-e, predstavlja najveće iznenađenje Evropskih prvenstva uopšte.



Česi i Slovaci će „Panzerima“ pokvariti planove o spajanju „zlatnog trokuta“ (EP '72 – SP '74 – EP '76), mada se nakon vodstva od 2:0 (Švehlik u 8. i Dobiaš u 25. minuti) činilo da će ih zadesiti ista sudbina kao domaćine. Schönovi su
izabranici preko Bernda Hölzenbeina izjednačili u 89. minuti (Dieter Müller u 28. smanjio na 2:1), no na kraju su ipak odlučivali penali u kojima je Uli Hoeneß loptu poslao na Zvezdin „sever“, a Antonin Panenka ju potkopao za varanje Seppa Maiera i najveći fudbalski uspjeh u historiji države koja se 16 godina kasnije u miru rasformirala.

Milojko Pantić će krajem 80-tih „Panenku“ u izvođenju Dragana Stojkovića neuspješno pokušavati da preimenuje u „penal na naučnoj osnovi“, a krvavi rat (1991. – 1995.) razvalit će i zemlju čija je fudbalska reprezentacija te, sad već davne '76-e, završila kao četvrta u Evropi. Ishod teškog boja kojeg Stari kontinent  trenutno bije protiv nevidljivog i podmuklog protivnika odlučit će o tome hoćemo li ikad više uživati u novom EURO-u. Ili ćemo se u preostalom nam vremenu samo sjećati onih starih?