PAPE

Safet Sušić. Safetu je nadimak Pape. Zašto je on poseban? Zato što je najbolji igrač u istoriji BiH fudbala i jedan od najvećih koji su se ikada pojavili na „ovim prostorima“. Svašta je prošao u svojoj karijeri. S osamnaest godina, 1973. godine, dolazi u FK Sarajevo i poslije – sve se zna. No, umalo da to ne bude tako. Već početkom 1976. godine obolio je od upale zglobova koja mu je umalo prekinula karijeru. Oporavio se i u oktobru iste godine je počeo igrati. Šta je značio za FK Sarajevo i Paris Saint Germain poznato je. Najbolji stranac u istoriji francuske lige i danas. Mural u Parizu, „standing ovations“ pri spominjanju njegovog imena... Stavio je Pariz, čak i u Francuskoj do tada fudbalsku provinciju, na fudbalsku mapu Evrope gdje je i danas. A, zapravo, nije trebao doći u taj čarobni grad. Skandal je izbio u Italiji oko njegovih istovremenih potpisa za Internazionale i Torino 1982. godine. Šta je tu istina ni danas nije jasno. Čini se da je Sušić strašno pogriješio. I tako je Papetu zabranjen dolazak u Italiju. Iako su navodno mnogi klubovi, pored ova dva, bili zainteresovani za njega, završio je potpuno neočekivano u fudbalskoj „rupi“. Ali, ovo je priča o njegovim nastupima za reprezentaciju SFRJ.

Tek su se početkom sedamdesetih godina fudbaleri iz BiH počeli s manje podozrivosti pozivati da igraju za reprezentaciju. Led je probijen, ali i dalje je bilo hladno, što će se vidjeti u Sušićevom slučaju. Imao je 22 godine (1977.) kada je debitovao u reprezentaciji, protiv Mađara u prijateljskoj utakmici, i odmah dva gola. Slijedi čuvena utakmica u Bukureštu s Rumunijom, u kvalifikacijama za Mundial 78. Pobjeda SFRJ uz tri gola Sušića. Od tada stalno nastupa za reprezentaciju. Sve bolji i bolji. Po tri gola Italiji i Argentini. Odavno se nije vidio takav igrač. Uz to, velike igre u domaćem prvenstvu, neviđeni potezi. FK Sarajevo je tada bilo puno kvalitetnih igrača, tu je i jedan Pašić, ali Pape „drži bank“. Asistira, daje golove, ali jugoslavenski fudbal je u rasulu i nema ga na Mundialu 1978 i Evropskom prvenstvu 1980. Onda je selektor po drugi put postao Miljan Miljanić. Atmosfera se neviđeno popravila, igralo se izvrsno. Pape odlazi na odsluženje vojnog roka, ali i bez njega rezultati su dobri. Odmah po dolasku iz JNA pozvan je u reprezentaciju za dvije posljednje utakmice u 1981. godini. Jugoslavija je prva u kvalifikacionoj grupi, ispred kasnijeg svjetskog prvaka Italije.



I onda počinje belaj. Miljanić je odlučio da reprezentacija ne igra nikakve pripremne utakmice prije Mundiala 82! Uoči samog Mundiala bilo je svega. Opet kao i 1974. godine (ugovori sa sponzorima, nedisciplina, isplate premija – svašta se spominjalo). Interesantno, ko je bio selektor na ta dva Mundiala? Loše igre svih igrača, osim Gudelja i golmana Pantelića, plus krađa protiv Španije i povratak kući tima koji je mislio da bi mogao biti svjetski prvak. Ne samo ljubitelji fudbala, već i cjelokupna unaprijed „nahajcana“ javnost, su bili ozlojeđeni ovim krahom.  Bijesno se tražilo krivce. Sušić nije odigrao ništa. Neprepoznatljiv. Posljedica loše igre na Mundialu je bila zabrana odlaska u inostranstvo Papetu i Vladimiru Petroviću Pižonu. Njih se, valjda, smatralo najvećim krivcima!? Fudbalski savez SFRJ im je prije Mundiala, suprotno važećim propisima da igrač može otići u inostranstvo s tek napunjenih 28 godina, najavio da bi poslije Mundiala mogli ići van. No, morali su pričekati još pola godine kazne. Usput, Sušić je poslije postao kralj Pariza, a Pižon je kratko i nezamijetno igrao za Arsenal i onda nestao sa scene. Ako je, a jeste, ovo bio veliki neuspjeh, ono što slijedi biće neviđeno odranjanje jugoslavenskog fudbala kojeg su upriličila dva naredna selektora – Todor Veselinović i Miloš Milutinović.



Obojica veliki igrači, Milutinović posebno, ali kao selektori sušta suprotnost. Toza srlja, luta, neprestano mijenja sastav. Zove i „Kuntu i Pantu“. Srećom, nije se odrekao Papeta. Ali, tako ne ide. Na kraju je bila istorijska utakmica protiv Bugarske u Splitu. Jugoslaviji je bila potrebna pobjeda za odlazak na Evropsko prvenstvo, a i Bugari su bili u igri. Bugari su dva puta vodili, a mogli su postići i više golova da nije bilo odličnog golmana Simovića. Radanović je postigao čuveni treći gol u posljednjim trenutcima utakmice i tako postao legenda o kojoj se ništa poslije toga ne zna. Njega i tog trenutka se svi sjećaju. A, ko je prije toga dao dva gola da se izjednači rezultat? Safet Sušić, baš on! Tako se, više no sretno, Jugoslavija plasirala na Evropsko prvenstvo 84. A tamo, opet krah. Veći no na prethodnom Mundialu. Tri utakmice u grupi – tri poraza, uz poniženje od izvrsne Danske. Sušić je opet na velikom takmičenju bio loš. Ponovo je razočarao. Moguće je da su mu takve igre zatvorile vrata velikih klubova. Od tada on je zaboravljen. Toza je smijenjen i došao je Miloš Milutinović, još jedna budalaština. Safeta Miloš uopšte ne zove, a Safet „razvaljuje“ u Parizu i šire. U utakmici bivšeg Kupa pobjednika kupova  Juventus ne zna kako da izađe na kraj s njim. S njim, a ne s PSG-om. Biju ga nemilosrdno. Pape, uvijek miran, hvata Gentilea za lice – dovoljna ilustracija. I na kraju, ne bi ni s Milošem hajra, SFRJ ne ode na Mundial 86. Otišli su Bugari, manje talentovani, ali borbeniji i organizovaniji. Bugari su imali odlične igrače (Getov, Iskrenov...), ali nikog Safetove klase. Tako je još jedan selektor iz beogradske „Madere“ unazadio reprezentaciju.



Posije Milutinovića dolazi Osim. On hoće „odgovorne“ igrače. Opekao se u Željezničaru s „mahalcima“.  Ali, nije uspio u svom prvom mandatu. Englezi su ponizili reprezentaciju u Beogradu u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 88. Nije mu Sušić tada bio nigdje na pameti. Osim na porazu polako gradi tim. Napravio je odbranu, vjeruje joj. U vezi su odgovorni „trkači“ i Dragan Stojković Piksi, koji za njih „misli“. Baždareviću se evropski selektori dive na njegovoj igri. On „drži“ sve. U napadu je tanko, Zlatko Vujović nije gol igrač. Nedisciplinovanom Savićeviću ne vjeruje. Sve je to dobro, ali nedostaje nešto. A, onda ga se odjednom sjetio, nakon što Sušić četiri godine nije igrao za reprezentaciju. Bila je to vrlo važna kvalifikacijska utakmica protiv Francuske za Mundial 90 i ko je opet „izvukao“? On. Od tada Osim ga stalno poziva. Sušić igra, ovaj put dobro shodno godinama (35), na Mundialu 90. Nema više prodora kroz odbrane („Ne sam, Safete!“), ali njegovi pasovi su pola gola. Posljednju utakmicu je odigrao u jesen 1990. godine s 35 godina. Dolazila je nova generacija, više od deset godina mlađih od njega, talentovanih veznjaka. Upravo su oni, koji su vrhunski igrali po Evropi poslije, o njemu govorili hvalospjeve. Za neke od tih, kasnije zvijezda evropskog fudbala, je bio najbolji igrač kojeg su vidjeli. Na primjer, Pančev: „Činilo mi se da bismo mi ostali igrači trebali plaćati da igramo u istoj ekipi s Papetom. Bio je bogatstvo za svaki napad. Pasovi su bili nevjerovatni. Nekada bi me lopta pogodila a da je nisam bio svjestan. Fantastičan igrač“. Samo 54 utakmice za SFRJ. Za njega „samo“.



Kao što su i Maradoni uvijek za vrat „kačili“ nekog konkurenta (Zico, Rummenigge, Platini...), koje je nadmašivao, tako je i Pape imao iste takve u svojoj zemlji. Vladimir Petrović Pižon, predodređen u svemogućoj fudbalskoj mašineriji Crvene Zvezde da bude superstar. Nesumnjivo znalac, odličan u klubu, no u reprezentaciji nezamijetan. Bilo je i drugih. Slišković je bio silno talentovan, ali neozbiljan, Mlinarić „novi Sušić“, ah!!! Svi su bili epizodisti, a Pape, unatoč svim nepozivanjima, konstanta u reprezentaciji. Piksi Stojković je bio kontinuirano dobar, čak i briljantan, ali nije bio Papetovog kalibra. Najviše mu se poslije približio Savićević.

Dešnjak, ali i lijevom nogom je mogao gotovo sve. Igra glavom odlična. Pasovi – već spomenuto. Pregled igre savršen, vizija... Golovi iz prodora, slobodnjaka, asistencije, spektakularni potezi .. . S loptom „na ti“, reklo bi se „sve zna“. Grandiozna tehnika. Neviđeno stabilan, jakih nogu, teško ga je bilo oboriti. Nije bio „mahalac“, igrao je svrsishodno, nije želio poniziti protivnika ili praviti od sebe zvijezdu (paralela Messi-Ronaldinho). Sušta suprotnost još jednoj legendi FK Sarajeva – Hasetu. No Pape, a ne Hase, je „tuk'o Engleze, Švabe, Ruse“. Ozbiljan, samozatajan, pravi sportista, a tukli su ga. Dok su se o zvijezdama i onima koji taj status nisu dosegli pisali nepregledni tekstovi u (poglavito beogradskoj) štampi on je bio samo taj neki kojeg se spomene kad iz gliba izvuče reprezentaciju. Poslije su shvatili ko je bio „kralj“, ali mnogo im je za to godina trebalo.

Ako je Hase jedan, šta je onda Pape!?