image desctription

SJEĆAŠ LI SE HSV-a?

  1. Spomenar

Autor: SLL - 31 Mar, 2020

Anti-korona karantin u kojem se, evo, već 20-ak dana sudaramo sa vlastitim tijelima i mislima i dalje tjera na bijeg u ljepša i sretnija vremena, no kako je tipka „forward“ na mozgovnom kasetofonu trenutno onesposobljena, preostaje nam jedino ona na kojoj piše „rewind“. 3 sedmice izolacije ozbiljno narušavaju psihofizičke sposobnosti koje su nam neophodne u borbi za opstanak. Sjedi, lezi, prošetaj od dnevnog boravka do kuhinje gdje ćeš odškrinuti vrata frižidera i posegnuti za još jednim proširenjem vlastitog struka nije baš neki vrhunski trening, a buljenje u monitore i TV ekrane nam teško može obezbijediti ikakvu informaciju koja govori o ružičastoj budućnosti. Stoga bježimo u sjećanja, biramo stvari koje su nas nekoć ispunile i trajno obilježile, one koje nam i danas, decenijama nakon što su se desile, još uvijek mogu lice razvući u osmijeh. Dići leptiriće u stomaku, naježiti pokoju dlaku na tijelu.      


Svi mi čije je djetinjstvo '70-tih godina prošlog vijeka ostalo obilježeno i, između ostalog, nedjeljnim posjetama stadionu Koševo znamo da navijač FK Sarajeva u to vrijeme baš i nije bila neka stvar prestiža. Premladi i/ili nerođeni još da se sjećamo titule prvaka i finala Kupa iz 1966/67 slušali smo priče o sjajnoj Brozovićevoj generaciji, a usmena predanja o nepravednom ispadanju u 2. kolu/osmini finala Kupa evropskih šampiona od Manchester Uniteda doživljavali poput mita koji teško da će se ikad ponoviti. U moru Gruda, Demira, Lubura, Heta, Simića i Petkovića bilo je teško nositi se sa „velikom četvorkom“, a bogme i sa bar polovinom ondašnje 1. lige SFRJ, pa su nam tih godina najveći „uspjesi“ ličili na činjenicu da smo Želji dali 5 i otjerali ga u Drugu ligu Zapad (1976/77). „Nema veze“ što je bordo tim tu sezonu završio kao 16-oplasirani i tek se za 2 boda spasio istog odrona. Kad smo već dočekali 1978/79-u na kraju koje je dugo čekanom plasmanu u Evropu pretpostavljeno puštanje Hajduku na Koševu, a isto ljeto klub napustili (i na beogradskoj Marakani se skrasili) Srebrenko Repčić i Rade Savić, nije bilo optimizma u nadanjima da ćemo uskoro bar neko 1. kolo Kupa UEFA dočekati. No, desila se prejaka jesen 1979. , pa su drugo mjesto na kraju i polufinale Kupa (poraz na penale od C. Zvezde) bili dovoljni da se 13-ogodišnje čekanje Evrope na Koševu konačno pošalje u fadeout. Uz najboljeg stijelca, a vjerovatno i igrača 1. lige Jugoslavije u tom trenutku Safeta Sušića, svježe stasalog Predraga Pašića na lijevom krilu, atraktivnog „Čobu“ Janjuša na golu, pa i već iskusnog Antu Rajkovića na mjestu stopera nismo se tokom ljeta '80-e i iščekivanja žrijeba bojali nikoga. A kad nas je isti počastio imenom njemačkog Hamburger  Sport-Vereina, nije bilo previše žalbi na lošu sportsku sreću i realno malu mogućnost da se u prestižnom UEFA-inom takmičenju ode daleko. „Ma, daj odma' najbolje, šta ima veze? Biće extra tekme, svakako“ znali smo.



A HSV u Kup UEFA 1980/81 i jeste krenuo kao jedan od glavnih favorita, te sa pozicije aktuelnog viceprvaka Evrope. Nakon što je u maju '80, na kraju prethodne sezone u
madridskom finalu KEŠ-a poražen od Nottingham Foresta, a tokom ljeta ostao bez Kevina „Mighty Mouse“ Keegana, hamburški se velikan spremao na novi evropski pohod. Odlične igre robusnog centarfora Horsta Hrubescha, vještog playmakera Felixa Magatha i markantnog desnog beka Manfreda Kaltza za „Die Mannschaft“ tokom juna na EP u Italiji podgrijavale su optimizam u redovima „Die Rothosen“-a, a u timu su ostala i imena poput  Ike Buljana, Memeringa, Hieronymusa ili Ulia Steina što izazivala su strahopoštovanje uzduž i poprijeko tadašnje fudbalske Evrope.

S druge strane, najviše optimizma u našim tad mladim, neiskusnim i razumljivom euforijom napunjenim navijačkim „glavurdicama“ davale su utakmice četvrtfinala prethodnog KEŠ-a u kojima je HSV na zaista sretan i pomalo nezaslužen način izbacio splitski Hajduk. „Bili“ su
u martu svog tragičara imali u liku i (ne)djelu Bore Primorca, a mi smo se nadali da ćemo u septembru/oktobru imati više sreće i nekako uspjeti napraviti senzaciju o kojoj će se dugo pričati. 17. septembar 1980. i radio prijenos prve utakmice koja se igrala na Volkspark stadionu u Hamburgu dočekali smo napeti i, mislili smo naivno, spremni na sve.



U raji od 100-tinjak likova iz kvarta i mi „Pitari“, baš kao i „Skretničari“ smo bili u manjini. Skenderija je kao kvart u kojem sam odrastao nudio interesantan miks vojnih zgrada (oba nebodera sa bokova obdaništa „Radojka Lakić“, zgrade „Kaskade“ u ulici Podgaj) i mahale koju su činile podnožje Soukbunara, te ulice Skenderija čikma, Adila Grebe i Skederpašina. „Grobara“ i „Cigana“ je, realno, bilo najviše, čak je i Dinamo imao svog navijača (Bida), a duge kose i brkovi Hajdukovaca iz 70-tih su osvajali simpatije onih koji su bili kao „neutralni“ ili nisu baš previše marili za 'dbalu. Braća Tolj sa Soukbunara su navijali za Velež, a svi su oni u proteklih 7-8 godina našeg stasavanja imali više razloga za slavlje, te uživanje u evropskim nastupima svojih ljubimaca. I kad je Kenda Biogradilić u dvorište pomenutog obdaništa u kojem smo „visili“ te srijede donio svoj veliki tranzistor, s ponosom smo se okupili oko istog, plazeći jezike ostalima. „Sad malo mi!“ pisalo nam je na čelima.



„Sušić, Sarajevo vodi u Hamburgu“
derao se reporter kroz zvučnik magične smeđe kutije već u 8. minuti, a mi u euforiji i nevjerici trčali oko kruga sa pijeskom i zamišljali kako li ga je to Pape „ćurliknuo“ prepotentnim Nijemcima. U 33. će sa penala Kaltz poravnati na 1:1, a 6 minuta kasnije režiju konačnog rezultata preuzeti velški sudac Clive Thomas koji iz igre isključuje Ferida Radeljaša. Brojčanu prednost na terenu do kraja prvog poluvremena domaćin koristi 2 puta preko Hrubescha i na odmor odlazi sa rezultatom 3:1, a kad je u 74.-oj Sušić iz slobodnjaka smanjio na 3:2 činilo se da bi Sarajevo ipak nekako moglo do povoljnog rezultata kakav bi minimalni poraz u datim okolnostima svakako bio. No, da tako i ne bude  do kraja se pobrinuo pomenuti Velšanin koji u 80-oj isključuje Hadžibegića, a u 89-oj Milaka, pa je još samo falilo da loptu vlastitom lobanjom ugura iza Čobinih leđa. Umjesto njega to je u posljednjim sekundama meča učinio William Hartwig i HSV je, sudiji Thomasu ponajviše zahvaljujući, došao do konačnih 4:2, te prilično ubjedljive zalihe za revanš u Sarajevu.  

Golovi sa utakmice koji su se na televiziji prikazali tek dan kasnije nisu mogli dati jasnu sliku o sudijskoj pljački kakva je, bar kada su ex-YU timovi u pitanju, možda viđena još samo 4 godine kasnije u Madridu gdje je pokradena NK Rijeka. U utakmicama koje tih godina nisu prenošene putem TV signala sudije su bukvalno mogle da rade šta ih je volja, te da vrlo rijetko od strane UEFA-e budu sankcionisane za to. „Mali“ su u Evropi često „udarani po ušima“ i bivali primorani da ćutke hodaju po trnju, a u duelu viceprvaka Evrope i ekipe koja prvi put igra Kup UEFA bilo je jasno ko je „veliki“ i ko je favorit za prolaz dalje, ne samo po kvalitetu igračkog kadra. No, sve to nas nije moglo spriječiti da u naredne 2 sedmice prvo nekako savladamo bijes zbog pljačke u Hamburgu, pa onda u nekom polulebdećem, uzbuđenom stanju odbrojavamo dane i čekamo revanš na Koševu.



Bio sam 8. razred osnovne škole i kartu sam kupio isti dan kad se i pojavila u prodaji. Razrednici sam uredno, 7 dana ranije najavio da se u srijedu, 1. oktobra 1980. igra „utakmica svih utakmica“ i zamolio je da me taj dan oslobodi nastave. Stari se u međuvremenu  iznervirao nakon prvenstvenog poraza od Željezničara na Koševu i odlučio da na revanš s Hamburgom ne ide, a ja sam se onda organizovao s dvojicom jarana iz kvarta, 2 i 3 godine starijim Medenim i Debom, „Partizanovcem“ i „Zvezdašem“ iz nebodera „Gorenje“. Oslobođenje je objavilo da se kapije stadiona otvaraju u 12:00 (utakmica je počinjala u 17:00), očekivao se novi rekord u posjećenosti stadiona i moja je jasna namjera bila da među prvima uđem na isti. Već u 12:15 nas trojica smo bili na tribinama, smjestivši se čak pod krov lože koja se nalazila na sredini zapadnog dijela tribina starog Koševa.

Bolja kota za praćenje ovog epskog meča, u vremenu bez numerisanih stolica i na stadionu što jeste vapio za renoviranjem,  ali je istovremeno imao svoj neki, poseban šarm (restoran na Istoku ;) ) se jednostavno nije mogla poželjeti. Medeni i Deba su, za divno čudo, u potpunosti dijelili moju fudbalsku groznicu, valjda shvatajući kako se podrška lokalnom timu u jednom ovakvom meču uživo ipak ne može porediti sa navijanjem za crno ili crveno-bijele ispred TV-a ili uz radio aparat. Bili smo među prvih 100 na stadionu te nezaboravne srijede, a kako su se tribine u preostala 4 i po' sata lagano popunjavale, vrijeme smo kratili odlascima po pive starijima oko sebe (povremeno ih čak zaklanjajući zastavama pri pišanju u plastične čontre, jer WC na starom Koševu nije nikad radio i /ili je uvijek bio predaleko), te smirivanjem zaliha hrane i pića kojima su nas pred polazak opremile brižne majke. Na sat vremena prije početka utakmice stadion je bio krcat, a atmosferu koja ga je krasila pri izlasku igrača na travnjak teško može opisati i ovaj kratki snimak ovdje. Prosto je nevjerovatno, a poznavajući vrhunsku futavost koja krasi sve Bosance i Hercegovce, pa tako i njenu televiziju možda i nije, da ne postoji snimak cijelog ili barem higlights-a ovog historijskog meča?!  



Sarajevo je tih godina najviše kuburilo sa mjestom centarfora. Husrefu Musemiću je tek bilo 19 i još je bio „zelen“, pa se kao najveći hendikep pred revanš, osim odsustva trojice u Hamburgu isključenih defanzivaca, isticalo to što će navalu u pokušaju da stigne -2 predvoditi „lažna devetka“, Senad „Krepo“ Merdanović. Uraganski napadi iz prvih 15 minuta i zbog toga nisu urodili plodom (Merdanović promašio 2 zicera), ali kada je Zoran Lukić u 23.-oj Heinz-Josef
u Koitki probacio loptu kroz noge za 1:0, stadion je sa svih 50 hiljada duša na njemu eksplodirao. Svi smo, uključujući i one koji su ostali u domovima zalijepljeni za TV ekrane, pomislili da bi se čudo možda i moglo desiti. Igrači su trčali kao u transu, navijeni. Pape bi u slalomima od centra nizao po trojicu-četvoricu zabunkerisanih Nijemaca, a prave je revije na lijevom  krilu i ispod zapadne tribine izvodio „Paja“ Pašić koji je najboljem desnom beku planete (Manfredu Kaltzu) lomio kičmu, tjerao ga da „pase travu“ i svako malo suigrače pita „Gdje je lopta?“. Nakon što je zidar iz Hamma, „Das Kopfball-Ungeheuer“ već u 26. poravnao na 1:1, Paja ga je na gol prema Sjeveru u 36-oj zabio u rašlje za 2:1 i rezultat kojim se otišlo na odmor.



15 minuta pauze prošlo je u u drhtavim nadanjima da je nešto snage ostalo i za nastavak utakmice, ali su novi promašaji Merdanovića ovog puta bili promptno kažnjeni od gostiju i Hrubesch je u 58. minuti (opet) anulirao prednost Sarajeva. Domaćin se ni tada nije predao, igrač utakmice Pašić je u 78.-oj donio novu prednost i trebali smo još jedan gol za produžetke. No, „va banque“ pristup u zadnjih 10 minuta je danak uzeo u 88-oj kada je monstrum Hrubesch u jednoj kontri pobjegao Dragomiru Božoviću i ispod istrčalog Janjuša loptu pospremio u mrežu za kraj nadanja, te konačnih 3:3.

„Neće se naigrat Hrubesch, jel' de Antara?“ vikao je Deba nakon posljednjeg zvižduka Paola Casarinia, aludirajući na Rajkovićevu izjavu za novine u kojoj je stoper Sarajeva obećavao da će najboljeg evropskog centarfora „staviti u džep“. Tugu u meni mljeo je ponos na igru i vrhunsku predstavu kojima su nas bordo momci te večeri počastili, a nekako sam vjerovao da će takvi fudbalski praznici kakav je opisani duel od prije 39,5 godina zaista i bio, postati redovniji u našem gradu i na našem „najvećem stadionu“. HSV je velika ekipa i od takve, pogotovo na ovaj način, nije sramota ispasti. Tješio sam se.

Bliža (fudbalska) budućnost, ispostavit će se, ispala je nešto drugačija. Hamburg će već u 3. kolu tog Kupa UEFA biti deklasiran od Platinijevog Saint- Etiennea, a na prvu (i jedinu) titulu prvaka Evrope čekat će do 1982/83-e kada će u finalu KEŠ-a savladati (opet Platinijev) Juventus. Iste će sezone Sarajevo ponovo igrati u Kupu UEFA i zapeti u 1/8 finala protiv Anderlechta, no to je već neka druga, stara i u budućim danima prokletog karantina možda opet iz sehare sjećanja izvučena fudbalska priča.