AFRIKA NE NAPREDUJE

CAF (Afrička fudbalska konfederacija) je odlučio, slijedeći sve kontinente osim Južne Amerike, proširiti takmičenje sa 16 na 24 reprezentacije. S aspekta kvaliteta igre sasvim nepotrebno. Prije samog početka – problemi. Kamerunu je oduzeto pravo na domaćinstvo ovog Afričkog kupa nacija nakon ozbiljnih kašnjenja u pripremama za organizaciju turnira i nasilnog separatističkog ustanka u blizini dva grada gdje su se trebale igrati utakmice. Tako je domaćinom postao Egipat. A i završetak afričkih klupskih međunarodnih takmičenja je bio buran. Mnogo toga lošeg se desilo u finalnim utakmicama Lige šampiona i Kupa konfederacija, ekvivalenta Evropskoj ligi. Opšti haos. Pobjednik Lige šampiona nije ni dobiven. Utakmica će se ponovo odigrati nakon afričkog prvenstva. U takvom ozračju je počeo 32. Afrički kup nacija. Sve su selekcije nastupile u najboljim sastavima, niko bitan nije nedostajao (osim Matipa u Kamerunu, ali on već duže vremena odbija igrati). Egipat je proglašen prvim, a Senegal drugim favoritom. U grupnom dijelu takmičenja su bile većinom, kao i uvijek, negledljive utakmice. Međutim, ovdje se može vidjeti komičnih situacija, nerazumnih poteza i pokreta. Kao nigdje u ostalom fudbalskom svijetu. I bude interesantnih likova, kao što je kapiten Mauritanije, preko dva metra visoki Abdoul Ba. U tome je jedna od draži ovog takmičenja. Istina, bude ponekad i vrlo dobrog fudbala, ali samo ponekad. Svako ko je trebao proći u osminu finala prošao je, što nije bilo teško obzirom da su se i četiri najbolje trećeplasirane reprezentacije našle u tom društvu.

U eliminacijskoj fazi počelo se ozbiljnije igrati. U osmini finala iznenađenja. Odmah – „u glavu“. Južna Afrika je pobijedila Egipta – vrhunska senzacija, no zasluženo. Južna Afrika je bila loša u grupnoj fazi, u osminu finala je prošla kao najlošije rangirana trećeplasirana ekipa, no odjednom su počeli igrati dobro. Onda slijedi Maroko. Benin, apsolutni „underdog“ u ovoj utakmici, je na penale eliminisao Maroka koji ne prestaje razočaravati svoje navijače. Na svjetskoj pozornici su znali briljirati, ali u Africi ništa od toga, uprkos zvučnim imenima. A mogli su, bolji su bili. Ziyech u sudijskom vremenu nije dao gol iz penala. U derbiju Nigerija je bila bolja, u dobroj utakmici, od Kameruna. Madagaskar, prvi put na prvenstvu, je bljesnuo. U grupi je pobijedio Nigeriju, a u osmini finala na penale eliminisao po imenima bolji DR Kongo. Alžir nije imao nikakvih problema protiv Gvineje, kao ni Senegal protiv Ugande. Mali je od samog početka strašno pritisnuo Obalu Slonovače. Bila je to igra mačke i miša, no Mali nije postigao gol. U tom ritmu nije mogao igrati cijelu utakmicu. Obala je postigla gol u drugom poluvremenu i bolji, po onome što se vidjelo, je eliminisan. Posljednja utakmica osmine finala je bila Gana-Tunis. Tunis, učesnik prošlog Mundiala, je loše igrao u grupi. Selektor Tunisa Alain Giresse je u ovoj utakmici izostavio iz prvih jedanaest neke bitne igrače zbog loših igara, imena iz Evrope, čak i Khazrija, mislioca i „mahalaša“. Gana je dominirala, no u drugom poluvremenu je ušao baš Khazri i promijenio igru. Tunis je poveo. U 90. minuti  autogol Tunisa i produžeci.  I ovdje je bilo kardinalnih sudijskih grešaka (poništen regularan gol Gane i nedosuđen penal za Tunis). Penali i prolaz Tunisa. Nakon ove faze samo bi neviđeno sretni igrač kladionice mogao prognozirati pobjednika. Niko nije bio „suveren“, svi su imali uspone i padove.

U prvom četvrtfinalu Senegal je, opet bez poteškoća no neuvjerljiv (klasična „balkanska reprezentacija“ pa i gore od toga), eliminisao Benina 1:0 uz promašen penal Manea. Nigerija je eliminisala sve bolju Južnu Afriku. Utakmica Obale Slonovače protiv Alžira je bila najbolja na prvenstvu. Alžir je prošao. I ostao je sraz Tunisa i Madagaskara. A Madagaskar je bio najinteresantnija priča prvenstva. Ne samo zbog neočekivanog uspjeha. Svašta se moglo čuti o njima. Da su se pripremali u hotelu u kojem se uzgajaju kokoši, da im je jedan navijač  dao premiju od 200 eura da je podijele među sobom, liga im je zbrda-zdola... Imamo i mi neku vezu s njima. Delegacija za kulturu i prosvjetu ove zemlje je onomad (1911.) prilikom posjete Sarajevu željela obići grad. Spletom okolnosti naišli su na Musu Ćazima Ćatića, koji im je pokazao grad. Ponudili su mu da bude profesor bošnjačke književnosti na njihovom univerzitetu!? Pitao ih je da li kod njih ima šljiva. Odgovorili su odrično. Musa je uzvratio: „Ako nema šljive, nema ni rakije šljive, a ako nema toga, nema ni pjesme ni veselja. Ako nema pjesme ni veselja, nema ni Ćazima na Madagaskaru.“ Iako su ga uvjeravali da imaju raznog voća od kojeg se može napraviti rakija, Musa je ostao dosljedan. Legenda ili istina!? U ovu utakmicu je Madagaskar ušao bez kompleksa i pritisnuo je Tunisa. No, nije dugo trajalo. Tunis je preuzeo ubrzo inicijativu i pobijedio 3:0. I tako se jedna lijepa priča završila. Tunis bolji, aplauz za Madagaskar.



U polufinalnim, malo interesantnim utakmicama, Senegal i Alžir (golom iz slobodnog udarca neprimijetnog Mahreza) su eliminisali Tunisa i Nigeriju. Nigerija je pobijedila Tunisa u utakmici za treće mjesto. Alžir je finale dobio sretnim golom, u 79. sekundi utakmice „Plačke“ Baghdada Bounedjeha. Šutirao je prema golu, Senegalac je ušao u blok, no lopta je od bloka u nevjerovatnoj putanji ušla u gol i to je bilo sve. Zašto je Bounedjah „Plačko“? Promašio je penal protiv Obale Slonovače i zaplakao. Poslije se još par puta „provalio“, uz žalosni, plačljivi izraz lica i na kraju mu se „pozlatilo“, sasvim slučajno. Opet je sudija „zasrljao“ i to u finalu. Igrača Alžira je lopta pogodila u ruku. Sudija je svirao penal, ali je nakon gledanja VAR-a , poništio sopstvenu odluku. Očigledno je da se afričke sudije ne snalaze s VAR-om. I tako je Alžir postao prvakom, a da ništa ofanzivno nije učinio. Čim je postigao taj sretni gol, povukao se u odbranu, bez ikakve misli da napada. Senegal je poslije primljenog gola napadao, ali jalovo. Finale – nevrijedno spomena.

Mnogi slavni pa i manje slavni igrači ne igraju na Prvenstvu Afrike onako odgovorno i strastveno kao u svojim evropskim klubovima. A, kako i bi? U Evropi red, u Africi vrlo često nered! Istorija sukoba igrača s nacionalnim savezima svojih zemalja je dugotrajna. Dok funkcioneri državnih fudbalskih saveza lete u posebno za njih iznajmljenim avionima i odsjedaju u najekskluzivnijim hotelima, igrači se bore s njima da im se isplate premije i još svašta nešto. Drugi je problem sama neozbiljnost, pogotovo najboljih igrača, koja postoji i bez toga da je uzrokovana navedenim problemima. I tako je to u Africi. Korupciju i sve ostale vidove nečasnog poslovanja nije potrebno spominjati.

Selektori su nekad domaći, a nekad strani. Ti strani su većinom nepoznata i necijenjena imena u Evropi. Vrte se mnogi od njih po kontinentu, jednom u ovoj, drugi put u onoj reprezentaciji, a ništa bitno ne učine. No, nije samo „do njih“, već i do mentaliteta onih koje treniraju. Zadnjih godina je glavno ime Francuz Herve Renard. Pobijedio je dva puta, sa Zambijom prije sedam (senzacija) i Obalom Slonovače prije četiri godine. Jedini koji je s dvije reprezentacije osvojio pehar u Africi. Pokušavao je u Sochauxu i Lilleu, ali nije išlo. Ovaj put nije uspio s Marokom. Hladan „k'o Rummenigge“, mrkog pogleda, „legionar“, lik za filma. Zapravo, među njima je ovaj put najveća pojava bio selektor Madagaskara Nicolas Dupuis. Nepoznat trener iz „devete lige“ je „digao“ Madagaskara. Ubijedio je neke igrače koji s ovom zemljom imaju ikakve veze da igraju za nju.

Bilo je mnogo pogrešnih odluka sudija. Afričke sudije su najlošije na svijetu. VAR se počeo koristiti tek od četvrtfinala, navodno zbog toga što svi stadioni nisu bili opremljeni za to. Čak ni u Egiptu, čija je infrastruktura bolja od, recimo, Gabona, gdje se igralo prošli put. U polufinalu strašna greška sudije iz Etiopije u produžecima utakmice Senegal - Tunis. Svirao je penal (očigledno igranje rukom igrača Senegala), vrlo blizu dešavanja i nezaklonjen. I onda je nakon „VAR check“ na sveopšte ćuđenje poništio sopstvenu odluku.



Posjeta, kao i uvijek, vrlo slaba. Ipak, oni koji dođu na utakmice znaju napraviti „štimung“, a to se posebno odnosi na „Crnu Afriku“. Razni lokalni puhački i udarački instrumenti, plesovi, šarena odjeća, opšte veselje. I nema agresije, sve je u prijateljskom tonu, čak i kada izgube znaju se veseliti. Arapi, općenito nazvani tim imenom iako tu ima raznih etničkih grupa, su drugačiji. Svaka se eliminacija iz takmičenja percepira kao nacionalna tragedija. A najgore im je ako ih eliminiše druga arapska selekcija.

Tvrdnja FIFA-e, stara oko tri decenije, da je budućnost fudbala u Africi je bila smisleno besmislena (Joao Havelange, prononsirani lopov). U duhu je demagogije Miljana Miljanića (vi igrate bolje, ali ćemo mi pobijediti), zla jugoslavenskog fudbala. To su licemijeri FIFA-e rekli kako bi se „oprali“ od grandiozne blamaže učinjene Alžiru na Mundialu 1982. FIFA neće dozvoliti nikakvoj afričkoj reprezentaciji, sve da je i najbolja, da bude prvak, jer ima „prečih“, odnosno bogatijih. No, realno ništa se u Africi ove godine nije ni desilo, a to je „do njih“. Napredovali nisu, bio je ovo čak korak unazad. Bilo je zapaženih igara i rezultata afričkih reprezentacija na svjetskim prvenstvima (Maroko, Nigerija, Senegal, Gana, Kamerun, Alžir), ali još su daleko od Evrope i Južne Amerike. A ni toga više nema. Na dva posljednja Mundiala afričke reprezentacije su podbacile. Najbolji igrač ovog prevenstva (a CAF će ga imenovati) – ne postoji.