Autor: SLL - 06 Jul, 2020
Više od tri mjeseca trebalo je italijanskom fudbalskom
savezu da se koliko-toliko oporavi od stravične pandemije koronavirusa, te
nastavi takmičenja u Coppa Italia, Serie A, kao i nižim nacionalnim ligama. Osim
teškog udara na sve životne aspekte i činjenice da se broj žrtava opake bolesti
na Apeninima ovih dana približava brojci od 35 hiljada, nastavku fudbalske
sezone u Italiji nije išla u prilog ni istina da je trebalo napraviti, pa u
djelo sprovesti raspored po kojem bi se do kraja jula stigle odigrati još tri
utakmice u Kupu, a nakon toga i još čitavih 12 i po' kola u prvenstvu ove
zemlje. Nama koji u toj, čini se beskrajnoj, „igri skrivača“ sa Hadovim poručnikom još uvijek pokušavamo ostati neokrznuti i bukvalno preživjeti,
povratak Calcio-a na TV ekrane, naše najpouzdanije prijatelje u ovim teškim i
neizvjesnim vremenima, prijeko je trebao. A stanje na tabeli Serie A prije
globalnog kolapsa obećavalo je i, ako do nastavka sezone ikad dođe, vrlo
zanimljiv i neizvjestan finiš sezone 2019/20.
Juventusovo provlačenje u polufinalu, pa krah u finalu Coppa Italia probudili su
nadu u onima koji su povjerovali da je osmogodišnjoj tiraniji „Stare dame“ na
fudbalskoj čizmi odzvonilo. Ako ijedna generacija „Bianconera“ zaslužuje da
siđe s trona, pomisliše, onda to mora da bude ova Sarrijeva. „Sarriball“ se u
već svakako (pre)suverenoj italijanskoj ekipi u proteklih godinu dana primio
k'o „šljiva na torti“, pa bez obzira što se opet pobjeđuje i što će se kroz
prvenstveni cilj (nakon ovog vikenda je valjda jasno i posljednjim, gore
spomenutim optimistima/uzaludnicima) opet proći prvi, to jednostavno – nije to.
U slične je boje obojena bila i subotnja, na kraju ubjedljiva (4:1) pobjeda nad
slabašnim gradskim rivalom, pa iako su 243. „Derby della Mole“ obilježili prvi
gol Cristiana Ronalda iz slobodnjaka otkako je u Juventusu, te rekordni, 648. nastup
Gigia Buffona u Serie A (prestigao P. Maldinia), sve je to nekako nepitko, podosadno
i na momente začepljeno k'o čik Mauriziove cigarete. Nekako „na silu“.
No, nije Sarrijeva, ni Agnellijeva, niti bilo koga iz Juventusa krivica što se
konkurencija u ovih skoro 5 kola od povratka opet pokazala nedoraslom.
Optimisti od stabla minimalnog bodovnog zaostatka pred koronu nisu vidjeli šumu
zgusnutog rasporeda u nastavku sezone kojeg nekompletna momčad „Biancocelesti“-a
jednostavno podnijeti ne može. Tako su u derbiju 30. kola na Olimpicu zbog
kartona falili glavni napadači Immobile i Caicedo, pa im je fudbalsku lekciju
održao Ibrahimovićev AC Milan, a listi povrijeđenih pridružili Correa i
Milinković-Savić. -7 u odnosu na lidera i ekipa koju „ubija“ igranje svaka 3-4
dana čine da i najzagriženiji „Irriducibili“ snove o salutiranju Scudettu
mogu i nakon 20 godina posta nastaviti upražnjavati još samo u okruženju
vlastitih spavaonica.
Za razliku od Lazia kojem će i plasman u narednu Ligu prvaka gdje ga nije bilo
od sezone 2007/08 predstavljati veliki uspjeh, Interovo razočarenje bi trebalo
biti puno ozbiljnije. Antonio Conte je odlično startovao i dobro se držao u
šampionskoj utrci sve do pred samu pandemiju kada je izgubio 2 vezana derbija u
gostima kod Lazia i Juventusa, te ostao na bodovnom zaostatku koji je tražio
savršen nastavak sezone. No, ispadanju u polufinalu Kupa ubrzo se pridružio
prvenstveni kiks na Meazzi protiv Sassoula (3:3), da bi jučerašnji poraz na
vlastitom stadionu od Bologne pokrenuo buru u crno-plavoj svlačionici. Ni
predsjednik Marotta više nije ubijeđen da je
Conte pravi „Kum“ za „Nerazzurri“
familiju, a čini se kako je 51-ogodišnji stručnjak iz Leccea konce pogubio
tokom zimskog prelaznog roka. Insistiranje na dovođenju brojnih „pojačanja“ iz
engleskog Premiershipa (Eriksen, Young i Moses se pridružili Lukakuu i Sanchezu)
na papiru se činilo kao pravi, a u praksi (nažalost po Inter) pokazalo kao
krivi, za timski duh (samo)ubistveni potez.
U Italiji, ipak, i dalje postoji „gore od goreg“, pa se Interova trenutna priča
i dalje čini punom elana i optimizma u odnosu na onu koju „renda“ AS Roma. Dogovor
igrača i uprave o ukidanju plata na 4 mjeseca činio se u aprilu kao super human
i pošten odgovor na katastrofu koja nas je sve pogodila, no u julu već izgleda
da mori čitav klub koji se trese iz temelja. Dokazano neuspješni (0 trofeja u 9
godina vladavine) vlasnik Pallotta i dalje traga za kupcem „Giallorossi“-a,
Francesco Totti sina Cristiana dovodi na treninge i čeka ga u atomobilu ispred
ulaza u Trigoriu, a prva ekipa na terenu izgleda bezidejno i iscijeđeno poput
uvela limuna. Onda nije ni čudo da je u sinoćnjem „Derbiju sunca“ poražena na
San Paolu, te da joj se ozbiljno pita čak i učešće u narednoj Ligi Evrope. Fonseca
na klupi gubi konce, a čini se da će na kraju sezone solidan broj prvotimaca
morati biti prodan kako bi se izbjegao finansijski bankrot.
Jedna od rijetkih lijepih priča Serie A je, iako dolazi iz grada koji je
proteklih mjeseci možda i najviše propatio, nastavljena u Atalanti. „La Dea“ je
sa 100%-tnim (5 pobjeda u 5 nastupa) učinkom na 8 kola prije kraja praktično
obezbijedila novo učešće u Ligi prvaka, a miljenica je istinskih fudbalskih
sladokusaca širom Evrope već godinama, te ekipa koju će u završnici najjačeg
UEFA-inog takmičenja što je predviđena za august bodriti većina „neutralnih“
ljubitelja 'dbale. Efikasne partije sa najviše (čak 27 u 5 mečeva) golova pružaju
i „Neroverdi“ iz Sassoula, no Mapei je i prije pandemije (uglavnom) zjapio
poluprazan, pa je prava šteta što se atraktivnom nogometu ove ekipe iz Emilia-Romagne raduje,
realno, samo šačica ljudi.
I dok se ambicije Verone, Cagliaria ili Parme, uprkos tvrdoglavom guđenju
pojedinih komentatora sa srpske Arene, svode na mirnu sezonu u kojoj se nije
strijepilo za opstanak, a nikako i po svaku cijenu traženje karte za preskupu
Evropu, situacija za golo preživljavanje u elitnom Calcio razredu se poprilično
razbistrila. Sampdoria je sa 2 vezane pobjede pobjegla iz opasne zone u kojoj
se još uvijek nalaze komšije iz Genoe.
„Grifoni“ će u preostalih 8 kola trebati još onakve sreće kakva ih je sinoć
pomilovala na Friuliu (u zadnjih 9 + minuta iz 0:2 u 2:2) da bi izbjegli
sudbinu već skoro pa otpisanog SPAL-a ili Brescie. Utakmica odluke bi se u tom
smislu mogla odigati u 34. kolu kada na Marassi dolazi direktni konkurent,
žuto-crveno Lecce.
Rezultatska izvjesnost, zasićenost, pa i novci, naravno, tjeraju neke od
najboljih igrača Serie A u druge zemlje i šampionate. Miralemu Pjaniću i Lautaru
Martinezu je tako, na primjer, dosta „novih projekata“ u Juventusu i Interu, pa
su (Pjanić već i službeno) od iduće sezone novi igrači Barcelone. Kolika je aktuelna
i stvarna vrijednost italijanskog klupskog fudbala najbolje bi trebale pokazati
završnice LP i LE koje slijede nakon okončanja nacionalnih prvenstava. Zadnji
evropski trofej u Italiju je, prije tačno 10 godina, donio Mourinhov Inter.
I od tada, manje-više, traje ova tlapnja u i oko nekoć najjače lige Evrope i
svijeta.