image desctription

POBJEDA DOSADE

  1. Serie A

Autor: SLL - 06 Jul, 2020

Više od tri mjeseca trebalo je italijanskom fudbalskom savezu da se koliko-toliko oporavi od stravične pandemije koronavirusa, te nastavi takmičenja u Coppa Italia, Serie A, kao i nižim nacionalnim ligama. Osim teškog udara na sve životne aspekte i činjenice da se broj žrtava opake bolesti na Apeninima ovih dana približava brojci od 35 hiljada, nastavku fudbalske sezone u Italiji nije išla u prilog ni istina da je trebalo napraviti, pa u djelo sprovesti raspored po kojem bi se do kraja jula stigle odigrati još tri utakmice u Kupu, a nakon toga i još čitavih 12 i po' kola u prvenstvu ove zemlje. Nama koji u toj, čini se beskrajnoj, „igri skrivača“ sa Hadovim poručnikom još uvijek pokušavamo ostati neokrznuti i bukvalno preživjeti, povratak Calcio-a na TV ekrane, naše najpouzdanije prijatelje u ovim teškim i neizvjesnim vremenima, prijeko je trebao. A stanje na tabeli Serie A prije globalnog kolapsa obećavalo je i, ako do nastavka sezone ikad dođe, vrlo zanimljiv i neizvjestan finiš sezone 2019/20.



Juventusovo provlačenje u polufinalu, pa krah u finalu Coppa Italia probudili su nadu u onima koji su povjerovali da je osmogodišnjoj tiraniji „Stare dame“ na fudbalskoj čizmi odzvonilo. Ako ijedna generacija „Bianconera“ zaslužuje da siđe s trona, pomisliše, onda to mora da bude ova Sarrijeva. „Sarriball“ se u već svakako (pre)suverenoj italijanskoj ekipi u proteklih godinu dana primio k'o „šljiva na torti“, pa bez obzira što se opet pobjeđuje i što će se kroz prvenstveni cilj (nakon ovog vikenda je valjda jasno i posljednjim, gore spomenutim optimistima/uzaludnicima) opet proći prvi, to jednostavno – nije to. U slične je boje obojena bila i subotnja, na kraju ubjedljiva (4:1) pobjeda nad slabašnim gradskim rivalom, pa iako su 243. „Derby della Mole“ obilježili prvi gol Cristiana Ronalda iz slobodnjaka otkako je u Juventusu, te rekordni, 648. nastup Gigia Buffona u Serie A (prestigao P. Maldinia), sve je to nekako nepitko, podosadno i na momente začepljeno k'o čik Mauriziove cigarete. Nekako „na silu“.



No, nije Sarrijeva, ni Agnellijeva, niti bilo koga iz Juventusa krivica što se konkurencija u ovih skoro 5 kola od povratka opet pokazala nedoraslom. Optimisti od stabla minimalnog bodovnog zaostatka pred koronu nisu vidjeli šumu zgusnutog rasporeda u nastavku sezone kojeg nekompletna momčad „Biancocelesti“-a jednostavno podnijeti ne može. Tako su u derbiju 30. kola na Olimpicu zbog kartona falili glavni napadači Immobile i Caicedo, pa im je fudbalsku lekciju održao Ibrahimovićev AC Milan, a listi povrijeđenih pridružili Correa i Milinković-Savić. -7 u odnosu na lidera i ekipa koju „ubija“ igranje svaka 3-4 dana čine da i najzagriženiji „
Irriducibili“ snove o salutiranju Scudettu mogu i nakon 20 godina posta nastaviti upražnjavati još samo u okruženju vlastitih spavaonica.



Za razliku od Lazia kojem će i plasman u narednu Ligu prvaka gdje ga nije bilo od sezone 2007/08 predstavljati veliki uspjeh, Interovo razočarenje bi trebalo biti puno ozbiljnije. Antonio Conte je odlično startovao i dobro se držao u šampionskoj utrci sve do pred samu pandemiju kada je izgubio 2 vezana derbija u gostima kod Lazia i Juventusa, te ostao na bodovnom zaostatku koji je tražio savršen nastavak sezone. No, ispadanju u polufinalu Kupa ubrzo se pridružio prvenstveni kiks na Meazzi protiv Sassoula (3:3), da bi jučerašnji poraz na vlastitom stadionu od Bologne pokrenuo buru u crno-plavoj svlačionici. Ni predsjednik
Marotta više nije ubijeđen da je Conte pravi „Kum“ za „Nerazzurri“ familiju, a čini se kako je 51-ogodišnji stručnjak iz Leccea konce pogubio tokom zimskog prelaznog roka. Insistiranje na dovođenju brojnih „pojačanja“ iz engleskog Premiershipa (Eriksen, Young i Moses se pridružili Lukakuu i Sanchezu) na papiru se činilo kao pravi, a u praksi (nažalost po Inter) pokazalo kao krivi, za timski duh (samo)ubistveni potez. 



U Italiji, ipak, i dalje postoji „gore od goreg“, pa se Interova trenutna priča i dalje čini punom elana i optimizma u odnosu na onu koju „renda“ AS Roma. Dogovor igrača i uprave o ukidanju plata na 4 mjeseca činio se u aprilu kao super human i pošten odgovor na katastrofu koja nas je sve pogodila, no u julu već izgleda da mori čitav klub koji se trese iz temelja. Dokazano neuspješni (0 trofeja u 9 godina vladavine) vlasnik Pallotta i dalje traga za kupcem „Giallorossi“-a, Francesco Totti sina Cristiana dovodi na treninge i čeka ga u atomobilu ispred ulaza u Trigoriu, a prva ekipa na terenu izgleda bezidejno i iscijeđeno poput uvela limuna. Onda nije ni čudo da je u sinoćnjem „Derbiju sunca“ poražena na San Paolu, te da joj se ozbiljno pita čak i učešće u narednoj Ligi Evrope. Fonseca na klupi gubi konce, a čini se da će na kraju sezone solidan broj prvotimaca morati biti prodan kako bi se izbjegao finansijski bankrot.

Jedna od rijetkih lijepih priča Serie A je, iako dolazi iz grada koji je proteklih mjeseci možda i najviše propatio, nastavljena u Atalanti. „La Dea“ je sa 100%-tnim (5 pobjeda u 5 nastupa) učinkom na 8 kola prije kraja praktično obezbijedila novo učešće u Ligi prvaka, a miljenica je istinskih fudbalskih sladokusaca širom Evrope već godinama, te ekipa koju će u završnici najjačeg UEFA-inog takmičenja što je predviđena za august bodriti većina „neutralnih“ ljubitelja 'dbale. Efikasne partije sa najviše (čak 27 u 5 mečeva) golova pružaju i „Neroverdi“ iz Sassoula, no Mapei je i prije pandemije (uglavnom) zjapio poluprazan, pa je prava šteta što se atraktivnom nogometu ove ekipe iz
Emilia-Romagne raduje, realno, samo šačica ljudi.

I dok se ambicije Verone, Cagliaria ili Parme, uprkos tvrdoglavom guđenju pojedinih komentatora sa srpske Arene, svode na mirnu sezonu u kojoj se nije strijepilo za opstanak, a nikako i po svaku cijenu traženje karte za preskupu Evropu, situacija za golo preživljavanje u elitnom Calcio razredu se poprilično razbistrila. Sampdoria je sa 2 vezane pobjede pobjegla iz opasne zone u kojoj se još uvijek nalaze komšije iz Genoe.



„Grifoni“ će u preostalih 8 kola trebati još onakve sreće kakva ih je sinoć pomilovala na Friuliu (u zadnjih 9 + minuta iz 0:2 u 2:2) da bi izbjegli sudbinu već skoro pa otpisanog SPAL-a ili Brescie. Utakmica odluke bi se u tom smislu mogla odigati u 34. kolu kada na Marassi dolazi direktni konkurent, žuto-crveno Lecce.

Rezultatska izvjesnost, zasićenost, pa i novci, naravno, tjeraju neke od najboljih igrača Serie A u druge zemlje i šampionate. Miralemu Pjaniću i Lautaru Martinezu je tako, na primjer, dosta „novih projekata“ u Juventusu i Interu, pa su (Pjanić već i službeno) od iduće sezone novi igrači Barcelone. Kolika je aktuelna i stvarna vrijednost italijanskog klupskog fudbala najbolje bi trebale pokazati završnice LP i LE koje slijede nakon okončanja nacionalnih prvenstava. Zadnji evropski trofej u Italiju je, prije tačno 10 godina, donio Mourinhov Inter.

I od tada, manje-više, traje ova tlapnja u i oko nekoć najjače lige Evrope i svijeta.