TAKO ILI NIKAKO

Finalnom utakmicom najjačeg UEFA-inog klupskog takmičenja sinoć je u Lisabonu konačno spuštena zavjesa na najdužu sezonu u modernoj povijesti evropskog nogometa. Na Benficinom Da Luzu sudarili su apsolutni vladari francuske i njemačke 'dbale, pariški PSG i minhenski Bayern koji posljednjih godina Ligue 1 i Bundesligu čine neinteresantnim, a u žetvi domaćih trofeja rivalima već na startu skoro svake sezone ne ostavljaju ni gram šansi. Ovog su augusta, pak, odlučili da sličnu „mikro ponudu“ iznesu i pred takmace na portugalskom „Final 8“ turniru Lige prvaka, pa iako je Atalanta bila tako blizu (a tako daleko) u četvrtfinalu, a Lyon i RB Leipzig senzacionalnim izbacivanjem Manchester Citya i Atletico Madrida im pojednostavili polufinalne zadatke, Parižani i Bavarci su plasman u veliko finale itekako zaslužili i u tom im kontekstu slabo ko može „pera odbit'“. Demolirana, ponižena i u četvrtfinalu rašarafljena Barcelona ponajmanje.  



Zbog svega što su tokom 12-odnevne završnice, a i u ranijim fazama elitnog takmičenjima prikazali, minimalna pobjeda jednog ili drugog u finalu je bila teško zamisliv rezultat. Visoki presing Bayerna u kojem čak i stoperi izlaze do sredine igrališta, te rupe između odbrambenih linija PSG-a u koje bi se mogao uvući Thomas Müller i napraviti strašne probleme bili su glavni aduti svih onih koji su pred sinoćnju utakmicu tvrdili da ćemo uživati u vatrometu golova i rezultatskih preokreta, da će uhati pehar na kraju podići ona ekipa koja manje primi/više zabije.

Na kraju je tako i bilo, no na činjenicu da je finale odlučio tek jedan jedini pogodak ponajviše su uticale sjajne i super-skoncentrisane odbrane oba tima. Ako bi odbrambeni „Die Roten“ blok nekad i zakasnio, tu su bile ruke i noge Manuela Neura ili bi Di Maria i Herrera loptu poslali iznad/pored gola. Na drugoj strani terena bi se ispriječila stativa (Lewandowski) ili ruke Keylora Navasa, pa se na odmor ipak otišlo sa „krompirima“ na semaforu, ali i dovoljnim brojem šansi za „hladnih“ 3:2 za PSG koliko je, realno, i moglo biti na kraju prvih 45 minuta.



Za tim propuštenim prilikama dugo će još plakati Neymar, a Mbappé zbunjeno gutati knedle, jer jedini kojemu je sinoć pripala čast i zadovoljstvo „zatezanja kanafe“ postao je, igrom slučaja, Kingsley Coman. Rođeni Parižanin (sa nepunih 17, u sezoni 2013/14 debitirao za „Svece“, pa ubrzo bio prodan Juventusu“) će u 59. minuti biti na pravom mjestu da centaršut Kimmicha glavom sprovede iza Navasovih leđa. Pokušaj izjednačenja Marquinhosa će u 70. minuti zaustaviti Neuerova „špaga“, a Chuopo-Moting u 91.-oj neće pas Neymara uspjeti skenuti u gol, pa će svoju šestu krunu najboljeg na Starom kontinentu na kraju sasvim zasluženo podići Bayern.

Ako je i faktor sportske sreće sinoć bio na strani Bavaraca, onda se to moralo nekako ranije zaslužiti. Rekordnu (11 pobjeda u 11 odigranih utakmica) kampanju u Ligi prvaka obilježila su i demoliranja Tottenhama, Chelsea i Barcelone, a u historiji najjačeg takmičenja će zauvijek ostati upisano i ime Hansia Flicka koji je od Kovačevih „bezveznjakovića“ u roku od 9 mjeseci napravio najmoćniju fudbalsku mašinu u Evropi, te Bayernu obezbijedio drugu (2012/13 Heynckes prvu) trostruku krunu u njegovoj bogatoj historiji. Sunce je sinoć konačno obasjalo i likove poput Philippea Coutinha za kojeg se nakon odlaska iz Liverpoola i propadanja u Barceloni činilo da do najvećeg pehara neće u ovom životu, a sjajan posao sportskog direktora Hasana Salihamidžića posebno će zasmetati patetičnim i zatupastim BH „patriotama“ koji i dan danas tvrde da se u dresu „Zlatnih ljiljana“ svojevremeno „nikad nije dovoljno trudio“.

Za poražene Parižane, pak, ostaje neka druga i nova prilika koje će vjerovatno i biti ukoliko se milijarde petro-dolara nastave ubrizgavati u igrački kadar. Minimalan poraz u svom prvom finalu se mora shvatiti kao hod po trnju što prethodi dohvatanju zvijezda, a ima li klub što se već 9 godina pod Qatar Sports Investments-om trudi Pariz napraviti i fudbalskom prijestolnicom Evrope dovoljno karaktera/vremena/novaca  za to, reći će nam (planetarno neizvjesna) budućnost.

Završni i silom prilika u Lisabonu organizovani „nokaut“ turnir ponudio nam je uzbudljive i superkvalitetne fudbalske predstave koje su sumorni trenutak na koronom zarobljenoj majčici Zemlji učinile podnošljivijim, optimističnijim, smislenijim. Na šta će i kako izaći fudbalska sezona 2020/21 koja je već uveliko počela, ne znaju i ne mogu znati sve babe gatare i vračevi što širom svijeta u posljednjih 6 mjeseci niču poput gljiva poslije kiše. UEFA još i manje. Opcija da se ponaša i organizuje kao da će ovi (ne)uslovi potrajati 100 godina, a već sutra bude spremna za vraćanje u „normalu“, jedino je, izgleda, što joj i preostaje.

 Jer može tako ili nikako.