NA ISTOKU NIŠTA NOVO

 Upravo završeno Prvenstvo Azije u Ujedinjenim Arapskim Emiratima nam nije ponovo ponudilo ništa novo s tog kontinenta. Osim Katara. Prvi put su učestvovale 24 reprezentacije, što je previše jer nema toliko dobrih nacionalnih selekcija. Stoga su se tek u četvrtfinalu mogle vidjeti utakmice zadovoljavajućeg kvaliteta. Do tada, utakmice su bile skoro negledljive. Najpoznatija imena su bili selektori: Lippi (Kina), Zaccheroni (UAR), Stange (Sirija), Eriksson (Filipini), Queiroz (Iran), Katanec (Irak), Pizzi (S. Arabija), Cuper (Uzbekistan) i još manje poznatih trenera iz Evrope. Od igrača slabo ko igra u kvalitetnim evropskim klubovima.

Favoriti su standardno bili Japan, Iran (ispao u polufinalu), Južna Koreja (eliminisana u četvrtfinalu) , Saudijska Arabija (izgubila od Japana u osmini finala) i Australija (dogurala do četvrtfinala). Iznenađenja u pozitivnom smislu su Katar, naravno, Vijetnam (da je ostao prethodni sistem takmičenja ne bi se ni kvalifikovao) koji je dospio do osmine finala i donekle Jordan, koji je iako je bio prvi u grupi, elminisan odmah u šesnaestini finala. Kina ponovo prazna, bezidejna i tehnički slaba unatoč Lippiju i silnom novcu.  Australija „engleski“ sterilna.



Uostalom, članstvo Australije u azijskoj fudbalskoj konfederaciji je još jedna od sramota FIFA-e. Učinjeno je to 2006. godine kako bi se Australija mogla lakše kvalifikovati na svjetska prvenstva. Davno je Izrael premješten u UEFA-u, no to je bilo razložno obzirom na to da bi svaka utakmica s reprezentacijama iz islamskih zemalja bila vrlo rizična. No to Izraelu nije rezultatski pogodovalo, jer bi on u Aziji imao šta reći. Uostalom jednom su i bili prvaci Azije.

Ostali nisu vrijedni spomena. Na fudbalskoj mapi Azije, na ogromnoj teritoriji od Irana do Južne Koreje nema ništa. Četiri bivše sovjetske republike su beznačajne. Indija kao da nije bila pod Engleskom. Kina je već spomenuta. Indokina čak ima svoje alternativne sportove koji se igraju nogom. Tako se u Vijetnamu igra predmetom koji se zove đá câu  (u Kini jianzi). Ovaj „fudbalski badminton“ se popularizirao i šire. U Mijanmaru postoji igra chinlone s loptom od trske.

 

Japan je nastupio s izmijenjenom postavom u odnosu na prethodni Mundial. Honda se oprostio od reprezentacije, a nije bilo ni Kawashime, Hasebea, Kagawe i Okazakija zbog, navodno, podmlađivanja tima. Igrali su promjenjivo, no kvalitet postoji. Jedino po čemu će ovo prvenstvo biti zapamćeno je Katar. Pokušali su nešto kao u rukometu, no FIFA ipak nije IHF. Neki su igrači dobili katarske pasoše na osnovu boravka u ovoj zemlji, ali tu nije bilo nikoga á la Danijel Šarić.
Glavna zvijezda Omar Abdurrahman, zvan Amoory, „arapski Messi“ i ko zna još kako, zbog povrede ligamenta nije bio među 23 igrača. Prvo ime je bio izvrsni Almoez Ali, najbolji igrač i strijelac prvenstva (rekord od devet golova), a uz njega i brzi napadač Afif. Igrajući u neprijateljskoj atmosferi (UAE se žalili da upravo Almoez i još jedan igrač nisu dobili državljanstvo na osnovu življenja u Kataru i to baš nakon što ih je Katar u polufinalu „satrao“ 4:0, no azijska konfederacija je odbila žalbu bez komentara), Katar je s odličnom odbranom i lijepom igrom pobijedio u svih sedam utakmica prvenstva. 

U finalu je poveo „makazicama“ Almoeza i lijepim golom Hatema. Japan se trgnuo tek u drugom poluvremenu kada se Katar nevjerovatno požrtvovano branio. Japanci su uspjeli postići gol iz svog prvog i jedinog udarca na gol u 69. minuti (jedini gol koji ja Katar primio na cijelom prvenstvu) i sve je opet postalo neizvjesno. Međutim, kod centaršuta igrača Katara iz kornera kapiten Yoshida je igrao rukom. Odlični Afif hladnokrvno je postigao gol iz penala i to je bio kraj jedne divne fudbalske priče. Jedinog vrijednog na ovom prvenstvu.

Povećanje broja učesnika na kontinentalnim prvenstvima nam JESTE donijelo rezultatska iznenađenja, ali ne i bolji fudbal. A iznenađenja je bilo i u prethodnim sistemima. Znamo da se proširenja takmičenja ne dešavaju zbog napretka fudbala, već zbog novca. Katar i Japan će biti gosti narednog ljeta na Copa Americi u Brazilu i to je prilika da vidimo šta mogu, pogotovo Katar, u jačoj konkurenciji. Stvari su ostale iste. Prvenstvo Afrike je još uvijek kvalitetnije od azijskog, a s ostalim natjecanjima nema upoređivanja.