RIJEKA

U fudbalu u SFRJ, kada idete protivničkoj ekipi u goste, bili su sljedeći scenariji (izuzeci su postojali, naravno), osim ako je utakmica „namještena“:

a) Idete ne takozvanoj, već uistinu velikoj četvorki u goste. Oni vas ne tuku, mogu biti samo tolerantno grubi, u okvirima dozvoljene igre (napokon, „muška“ je fudbal igra, mora se malo i udariti protivnika). Njima ta grubost ne treba, jer ako ste od njih i bolji, sudija ili političke strukture će biti ti koji će vas besprizorno „utući“ umjesto njih. To vas i ne boli jer znate da mora biti tako. Oni su „gospoda“. Ne bave se takvim bestijalnostima da vas tuku, za njih to drugi rade na terenu i van njega. Oni, uostalom, i rukovode fudbalom, te im to kao „gospodi“ ne priliči. Obično se vratite kući, kao mali klub, bez većih modrica i bez povrijeđenog ponosa jer bodove niste ni očekivali. 
b) Idete u goste onima koji ne tuku, ali hoće udariti tek toliko da na kraju izgubite utakmicu. Moglo bi se reći da su oni „umjereni“.
c) Idete u goste onima koji vas nemilosrdno prebiju, tako da kada, jednom u mnogo godina, i uzmete bar jedan bod s njihovog terena sjećate ga se dugo kao da je to bio vrhunski podvig (Radnički Niš, Priština, Vardar, kao suštinski „tepači“).
d) Idete u goste onima, a takvi su, malo je reći rijetki, koji vas ne biju i koji vam dozvoljavaju da igrate kako znate, pa ko koga nadmaši.

U ovu zadnju kategoriju spada, pored Veleža, i HNK Rijeka. Ovo nije istorija Rijeke, samo je kratko svjedočanstvo kako je taj klub igrao tokom sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka. Tih je godina ovaj klub bio bitan faktor lige. Dva osvojena kupa, vrhunski uspjeh. Dobri nastupi u Evropi.



No, mnogo bitnije od toga je da se na Kantridi tada moglo igrati. Ko se htio u igri nadmetati s domaćinom bilo mu je „dozvoljeno“. Bez grubosti, podlosti itd. Vidjelo se to na terenu. Rijeka je igrala „da igra“.

Obično se dešava da bivajući pošten budeš grozno pokraden. Rijeka je u sezoni 1983/84. igrala odlično i završila na četvrtom mjestu, samo dva boda iza prvoplasirane Crvene Zvezde, što joj je omogućilo učešće u Kupu UEFA naredne sezone. Na početku je uvjerljivo eliminisan Real Valladolid. No, onda joj je žrijeb dodijelio Real iz Madrida. Frustriranog Reala, jer već 19 godina ne može „uzeti“ Kup evropskih šampiona, a sada je opet u drugom rangu takmičenja.



U  prvoj utakmici Rijeka je briljirala. Tri gola je postigla, a Real je uspio dati jedini gol pri kraju utakmice. Vrhunska igra Rijeke na ovoj utakmici neće značiti ništa – jer slijedi nešto što se ne može samo nazvati pljačkom. U Madridu, na uzvratnoj utakmici, Rijeka nije inferiorna. Prva šansa za postizanje gola je bila njena, ali je Miguel Angel izbio loptu preko prečke. Rijeka igra svojim stilom, nema grubosti, orjentisana na igru, a ne na odbranu. Vidi se da su došli da „igraju“. Desnica je „mučki“ udaren s leđa, ali nema kartona. Start Realovog igrača u njegovoj „avliji“ u prvom poluvremenu s leđa nije penal. Opet „greška“ sudije. Poluvrijeme bez golova uz nimalo inferiornu Rijeku, dapače. U drugom poluvremenu Real daje sve na napad i Rijeka se brani. Ali, nema beskrajnih vraćanja lopte golmanu Ravniću, unatoč tako za njih važnoj utakmici. I onda nastaje jedna od rijetko viđenih krađa u bilo kojem od evropskih kupova ikada. Neplodnu ofanzivu Reala „pogurao“ je belgijski sudija Roeger Schoeters. Milenković potpuno nejasno dobiva drugi žuti karton krajem prvog poluvremena. 

Drugo poluvrijeme počinje bez golova, ali Realov je igrač nakon driblinga u šesnaestercu Rijeke simulirao faul. Danas bi dobio žuti karton zbog toga, no Schoeters svira nepostojeći penal. Juanito u 67. minuti, taj prononsirani podlac, pogađa s penala. Sada već Real ima šansu, treba mu još samo jedan gol. Rijeka i dalje igra (peta Gračana). Napadač Rijeke Desnica, koji je već dobio žuti karton zbog navodnog odugovlačenja pri izvođenju kornera, dobiva i drugi (74. minuta), jer je nastavio da trči nakon što je Schoeters prekinuo igru zbog prethodnog prekršaja. No, Desnica nije mogao čuti njegovu signalzaciju jer je bio gluhonijem. Desnica je poslije izjavio da je dobio karton zato što je protestirao. Šta je istina!?



Tada je još samo 1:0 za Real, ali Rijeka ima dva igrača manje. Poslije Santillana postiže gol i time Real ide dalje. Onda i Valdano postiže treći gol. Rijeka završava utakmicu s osam igrača jer je i Tičić u 89. minuti isključen. Interesantno je da se na Youtubeu ova utakmica može pogledati samo u trajanju od 54 minute i 24 sekunde, a ne u cjelosti. Upravo se u tim nedostajućim minutama utakmice ne vidi krađa. Postoji i priča da se belgijski sudija, mnogo godina poslije, prilikom jednog prijema otvorio i „ispovjedio“ da mu je bilo naloženo da sudi tako.

Mora se spomenuti i stari stadion na Kantridi gdje su postignuti najveći uspjesi. Na tom vrlo neobičnom, zapravo jedinstvenom stadionu sabijenom između Jadrana i strmih stijena. Toliko suprotnom sadašnjim dosadnim i nemaštovito uvijek nazvanim arenama.

Rijeka kao treći, po svemu, klub iz ondašnje SR Hrvatske u tadašnjoj ligi nije imala „bazen“ za dovođenje igrača iz drugih sredina kao što su imali prvi rivali Hajduk i Dinamo. Oni su mogli svašta, politički i fudbalski, a Rijeka je bila ograničena na Istru, ponekog Slovenca i manje poznate igrače iz ostalih dijelova države. A, mnogi od tih došljaka su imali svoje najbolje predstave baš u Rijeci, uz domaće momke. U SFRJ su osvojena dva kupa. Jedno finale je 1987. godine izgubljeno. Kupovi su osvajani i u samostalnoj Hrvatskoj, ali do prvog mjesta u prvenstvu bilo je jako teško doći. Opet je pošteni svijet pokraden 1999. godine. Ponovio se Real. Pravde za „male“ nema, no Rijeka konačno postaje prvakom u sezoni 2016/17.

Kratki prikaz igre Rijeke u Madridu je samo jedna ilustracija „gospodske“ igre, onoga što se voli u fudbalu. Čak i u tako važnoj utakmici, onda kada vas nemilosrdno kradu, vi i dalje igrate svoju igru, poštenu, „gospodsku“, do kraja, uprkos svemu. Za fudbalske sladokusce Rijeka je tih godina bila paradigma fudbala. Rijeka je igrala lijepo, nadahnuto, pošteno i nadasve „gospodski“.