KVALIFIKACIJE ZA NEURO

 Početak kvalifikacija za novo, veliko reprezentativno takmičenje kakvo će EURO 2020 sasvim sigurno i biti, u većem je dijelu Evrope dočekan sa nestrpljenjem i uzbuđenjem na tribinama, te ispred malih i velikih ekrana. Tu svakako mislimo na reprezentacije zemalja koje u posljednje vrijeme nisu imale previše uspjeha, niti učešća na najvećim fudbalskim smotrama, pa su već nakon decembarskog žrijeba u Dublinu počele krojiti planove i sanjati snove o tome kako će ih baš ovaj kvalifikacioni ciklus vratiti na nogometnu mapu Starog kontinenta. U proteklih 6 dana u svih 10 grupa odigrano je čitavih 50 utakmica (kompletna 2 kola), postignuta 154 gola, a pojedini su nacionalni timovi već na otvaranju novih kvalifikacija dobili potvrdu vlastite (ne)kvalitete.


  

Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine je jesenas u Ligi nacija uspjela da obezbijedi plasman u elitu (Liga A, 12 najboljih), no to će joj u svježe otvorenim kvalifikacijama za puno bitnije takmičenje, ukoliko iste u novembru završe neuspjehom, biti dovoljno tek za baraž. Koliko su puta dosad „Zmajevi“ učestvovali i zapinjali u doigravanju znaju i ptice na grani, a tri neuspješna baraža niko u BH taboru, čak ni nakon subotnje mršave i neubjedljive (2:1) pobjede nad Armenijom na Grbavici, nije htio da se sjeća. No, sinoć je u Zenici opet taj grčki čep u glavu, to enejsko „trademark“ podapinjanje došlo na red i u trbuhe svih navijača BH reprezentacije vratilo dobro poznati osjećaj muke. 

Jutrošnji nagon za povraćanjem teško da će ublažiti činjenica da je na semaforu Bilinog polja već nakon prvih 15 minuta sinoć stajalo 2:0, da su „Zmajevi“ bili na najboljem putu da konačno (i trajno) raščerupaju „Galanolefki“-evce koji su im u prošlosti već previše puta stali na put i zagorčali sudbinu. Zbog (uglavnom) neprijatnog historijata međusobnih duela mučnina je danas još i gora jer teško je objašnjivo da si za samo 2 minuta (64. i 65.) uspio da skriviš glup jedanaesterac i zaradiš (prestrogo?) isključenje, pa da se u preostalih 25 grčevito braniš i strijepiš i za bod na kraju. 2:2 protiv najvećeg i sinoć brojnim povredama značajno oslabljenog, u prvom poluvremenu skoro pa dotučenog rivala teško da na konačnoj tabeli grupe J neće biti od presudnog značaja. Ima još, istina je, puno (8 kola) da se igra, no kako bez suspendovanog Pjanića očekivati da u junu išta doneseš iz Tamperea i/ili Torina, kako objasniti da je kapiten Edin Džeko na svoja 2 jubilarna (100. i 101.) nastupa pružio jedne od najlošijih partija u svojoj bogatoj karijeri? Kako shvatiti pojedine odluke (Bičakčić na beku, izmjene u II poluvremenu, tvrdoglavost sa spiskom pozvanih, „.určevitost“ sa objavom sastava dan prije utakmice) Roberta Prosinečkog? Možda, ipak i na kraju (iako smo, praktično, tek na novom početku), poslije svega decenijama unazad viđenog i doživljenog, priznati: Nisi „veliki“ i nikad to (vjerovatno) nećeš ni biti. „Zmajevi“ su, nažalost, još uvijek „mala“ evropska reprezentacija i broj (ne)učešća na završnicama EP, koji i kad s beskonačnošću pomnožiš ne možeš pretvoriti u 1, dovoljno govori o tome.


  

Velika je već odavno sastavom, a od prošlog ljeta dokazana i rezultatom (3. na SP u Rusiji) reprezentacija belgijskih „Crvenih đavola“. Pored sve darovitosti generacije koju je Roberto Martinez za ovaj kvalifikacioni ciklus odlučio blago podmladiti, još uvijek se možeš osloniti na fudbalski genij Edena Hazarda, pa će ti najbolji igrač i kapiten na svojim jubilarnim (99. i 100.) nastupima za nacionalni tim obezbijediti pobjede protiv Rusije (3:1) i Kipra (2:0), te reći da za nastup na novom velikom takmičenju brinuti ne moraš. U grupi I problema, uprkos porazu u Briselu, ne bi trebali imati ni Rusi jer konkurencija (opet) netalentovanih Škota, azijskih pastira iz Kazahstana i rekreativaca iz San Marina ne bi, možda čak ni gore odbolovanu BiH, spriječila da na kraju ne bude barem druga. No, u ovoj se grupi nalazi i (samo nama) „uvijek neugodni“ Kipar, pa je dalje spominjanje „Zmajeva“ u bilo kakvom kontekstu povoljnog žrijeba, izlišno i potpuno deplasirano.



U grupi H Francuska je dokazala da kao svjetski prvak neće imati problema da se prošeta do prvog, a oko drugog bi se trebali, realno, pobiti Island i Turska. Poljska za grupu G još uvijek ima, ako ništa drugo, dovoljno ubojit napadački trio (Lewandowski – Piątek – Milik) pa joj 2 pobjede na startu omogućuju da na kraju ipak dokaže da nije zaboravila igrati, te da je grozan nastup u Rusiji i mizerna kampanja u Ligi nacija nisu trajno potjerali u svijet „malih“. Tome je, pak, sve bliže ispuhana Austrija, pa bi se borbom za (barem) drugo mjesto ozbiljno mogle pozabaviti reprezentacije Izraela, Makedonije i Slovenije, što pomenute po svemu u prva 2 kola viđenom i namjeravaju učiniti. 

Čak su 3 reprezentacije koje „znaju igrati“ zapale Španiju u grupi F. Nije bilo „šetnje“ protiv Norveške u Valenciji (2:1), čak ni sinoć na Malti (2:0), a Švedska i Rumunija su i u međusobnom duelu u prvom, te u mečevima 2. kola dokazali da imaju s čim i znaju kako u ovim kvalifikacijama dati najbolje od sebe. Posebno je impresivna i uzbudljiva bila partija koju su norveški „Løvene“ i švedski „Blågult“ pružili sinoć na  oslovskom „Ullevaal”-u (3:3), a skandinavski derbi potvrdio da bi neizvjesnost oko konačnog poretka u ovoj grupi mogla potrajati do samog kraja.



Nije se ni taj prošli, EURO 2016 u Francuskoj igrao prije 100 godina, pa da Vels, Slovačka i Mađarska u međuvremenu toliko padnu i “zaborave igrati”. Nakon 2 odigrana kola u grupi E svi oni koji su zavidili Hrvatskoj na “idealnom” žrijebu i konkurenciji “za poželjeti” morali su malo preispitati svoje praćenje, objektivnost…Ugristi se za jezik. U situaciji koja je stara, inverzna istina, a koja kaže da nakon sunca mora doći kiša, svjetski će viceprvak morati da se bavi postepenom smjenom generacija, da se bori i do 10 minuta pred kraj strijepi i za domaću pobjedu protiv Azerbejdžana, a da li će na tom putu broj kikseva kao što je bio nedjeljni (1:2) u Budimpešti biti sveden na minimum, pitanje je na koje će odgovor u novembru ove godine reći sve. Da li si još uvijek “veliki” ili opet ranjivi i “mali”?



Rekord 2. kola u proćerdavanju rezultatske prednosti sinoć je, ipak, u Baselu postavila Švicarska (3:0 protiv Danske do 84. minute, na kraju 3:3?!), no teško da će “Schweizer Nati”, pa i “Danish Dynamite” imati većih problema da se na kraju takmičenja u grupi D ne nađu na jednoj od prve 2 pozicije koje vode na EURO 2020. Bez obzira što se Irci nakon 2 minimalne pobjede nad Gibraltarom i Gruzijom “furaju” da to baš i ne mora tako biti. I njihovi se sjeverni susjedi, “Norn Iron”-ovci mogu nakon 2 pobjede na startu (Estonija 2:0, Bjelorusija 2:1) furati da u grupi C imaju šansi pored Njemačke i Holandije, ali kome? Nedjeljna utakmica u Amsterdamu na kojoj je premijerno predstavljena prilično bezlična maskota narednog prvenstva Evrope, bila je svojevrsni derbi kompletnog martovskog ciklusa kvalifikacija, a između ostalog, dokazala jedno: Još će mora vode proteći Rajnom dok se “Oranje” bude moglo zvati favoritom protiv “Elfa”. Konačnih 2:3, ipak, ne bi trebalo zaustaviti povratak Holandije u društvo “velikih” evropskih reprezentacija, kojem, ruku na srce, nedostaju i (realno) opet pripadaju nakon 5 godina krize.



Pripada li aktuelni evropski prvak u elitu nije bilo upitno uoči početka takmičena u grupi B, ali nakon 2 domaća remija (0:0 sa Ukrajinom i 1:1 sa Srbijom) čini se da bi ovaj kvalifikacioni ciklus mogao donijeti mnogo više problema i nervoze nego što je iko u Portugalu mogao pretpostaviti. Svjetlo je na lisabonskom “Da Luz”-u preksinoć, nakon 0:1 (Tadić iz penala) u sedmoj i Ronaldovog izlaska zbog povrede u 30-oj minuti, mogla opasno ugasiti reprezentacija Srbije, ali su “Navigatori” na kraju ipak doplovili do nečega (1 boda) i nisu ostali baš totalno praznih ruku. Bez obzira što su se nakon mora propuštenih šansi i nedosuđenog penala (73. minut) tako, svježe po posljednjem zvižduku Szymona Marciniaka, vjerovatno osjećali.



Posljednje veliko takmičenje (uz engleski Premiership), a kvalifikacije za EP bi to svakako morale biti, na kojem nema VAR-a, svoj danak neregularnosti i spornih sudijskih odluka uzimalo je proteklih dana širom Evrope, a najblatantniji primjer kardinalne sudijske „greške“ vidjeli smo prošlog petka u Sofiji kada je teško oštećena fudbalska reprezentacija Crne Gore. „Hrabri sokolovi“ nisu puno kukali, pa su od Francuza Ruddy Buqueta oduzeto, pokušali preksinoć u Podgorici nadoknaditi protiv favorizovanih Engleza. San da je to moguće podgrijao je u 17. minuti Marko Vešović, ali je isti raspršen i u paramparčad razbijen između 30. i 81. kada su „Tri lava“ zabila 5 komada i dokazala da nepopularna  sintagma „poveli, pa stali“ i dalje stoji čvrsto prišivena za dresove većine fudbalskih timova sa ovih prostora.

Kako je se kutarisati i, bar na tren, prvenstveno sebi dokazati da nisi beznadežni „looser“ čije bavljenje sportom, te rezultati koje postižeš u istom i nemaju baš prevelikog smisla, pitanje je kojim će se mnogi selektori morati baviti u predstojeća 3 mjeseca. Do nastavka kvalifikacija i mjeseca juna mnoge će (ionako povelike) glave na brdovitom Balkanu oticati i dumati šta i kako dalje.

Igračima je, pak, najlakše. Oni se već danas vraćaju svojim klupskim obavezama i sjajno plaćenim poslovima. Neka se kvalifikacijama za (N)EURO bavi i oko istih sekira neko drugi. Njihovo je svakako samo da (ne)igraju.