OD VOGOŠĆE DO CARDIFFA

Odvukli su me mamurnog za rukav prema trolejbusu i pravac Vogošća. Ne znam koja je to godina bila, nije ni važno, išli smo se zajebavati naokolo što je uključivao odlazak na fudbalsku utakmicu. FK Unis je igrao protiv NK Viteza za ulazak u republičku ligu, cijela Vogošća je bila na nogama, a radnici tvornice"Pretis"su bili ranije pušteni sa posla. Drama! Gazili smo kroz neko blato i kišu prema tamošnjem stadionu, zajedno sa ostalim koji su preskakali lokve u šunjalicama i smeđe-bijelim čarapama na štrafte. Navijači su već bili pijani i sve je ukazivalo da neće biti dosadno. Stadion je bio pun kao šipak, sa razglasa je urlao Rifat Tepić i pjesma "Svijet se ruši", svako je grickao košpice sa  "stativama"i pušio krdžu, gurao kišobran nekom u oko, čekali su se autobusi navijača iz Viteza da se iskrcaju i popune svoj dio tribine.

 


Napokon su došli i krenuli da izlaze i razmotavaju zastave i pjevaju pjesme. Salva zvižduka i psovki je krenula sa naše tribine, neko je trgao betonske blokove i bacao ih u njihovom pravcu. Izvukao se džoint i krenuli smo da sučemo i da urlamo od smijeha. Pretili sudija brko je dao znak da tekma počne. Kiša koja je padala danima je toliko nakvasila teren da je sve više ličilo na vaterpolo, a ne na fudbal. Ubrzo je bilo teško raspoznati ko je ko, uglavnom smo se oslanjali na domaće navijače koji su znali ko je ko od igrača. Startovi su bili za istražnog zatvora, pljuštali su žuti kartoni, odluka je morala da padne taj dan. Unis je uzaludno navaljivao sve dok nisu lipsali, što je Vitez iskoristio i uspio da iz kontranapada postigne gol. Salve psovki i ostalih predmeta su letili prema terenu i navijačima Viteza koji su slavili. Ni drugo poluvrijeme nije donijelo ništa bolju igru Unisa. Znoj, blato, promašaji, izmjene, tuča, ofsajdi, blato, močvara, aligatori. Navijači Unisa su krenuli da gube živca i prozivali igrače. Ne znam da li je to presudilo, ali nakon neke malo bolje povezane akcije centarfor Unisa je dobio loptu i iz okreta je plasirao u nebranjeni dio mreže. Eksplozija oduševljenja kakvu nisam zapamtio ni na utakmicama Sarajeva je zapljusnula masu. Letilo je sve što je moglo letiti, a igrači Unisa su se onako mokri i blatnjavi grlili i ljubili. Jedan-jedan! Drama je opet počela.

Unis je sve više navaljivao, ali bez rezultata. Utakmica je prekinuta na moment jer je grupa navijača Unisa potrčala prema navijačima Viteza da im nešto objasne. Milicija je znala da će biti problema pa je nekoliko marica bilo spremno za akciju. Malo pendrečenja je vratilo nestašne momke na tribine, oduzete su metalne šipke. Postalo je očigledno da tu nema hljeba, pa se igralo ²nako² dok sudija nije odsvirao kraj. Produžeci su bili gnjavaža, a mi smo od dosade pričali viceve i palili novine da se malo ugrijemo. Bilo je nekoliko polušansi do kraja za oba tima, ali sve je mirisalo na penale. Kraj! Jedan za drugim su se mijenjali igrači i golmani sve dok na leđa jednog igrača Unisa nije palo izvodjenje zadnjeg penala koji je trebao odlučiti utakmicu.




Stavio je loptu na mjesto gdje je trebala biti bijela tačka. Sudija je dao znak, a on se nespretno zaletio kroz teški glib i opalio iz sve snage preko gola. Tog momenta kreće stampedo navijača Unisa preko terena prema navijačima Viteza, koji su bježali prema autobusima najbrže što su stigli. Brkati sudija, čovjek sa iskustvom, je već bio sakriven u marici i kroz prozor gledao kako se razvija situacija. Unis se opet nije kvalifikovao za viši rang. Razočarani narod se razmilio po kafanama i ćevabdžinicama, više sreće slijedeći put.

Ko zna zašto se sjećam ove utakmice i zašto sam uopšte bio na njoj? Postojao je neki razlog, neka viša sila. Osjećaj pokušaja ulaska jednog tima u viši rang je posebna stvar i tu sam sasvim slučano nabasao na  svog "specijalistu". Kada je prije nekih godina u Premiership ušao QPR primijetio sam starog nosatog trenera sa očima i nosom kao u neke ptice grabljivice koji mi se učinio mnogo simpatičan u svojim napadima bijesa i ekspresivnim gestikulacijama. Nije mi trebalo dugo da zapamtim ime ovog doajena. Neil Warnock! Stari iskusni lisac engleskog fudbala je mnogo timova spasio od ispadanja, mnogo ih je uspio dovesti u Premership. QPR ga je, nakon što ih je uveo u Premiership, nakon samo nekoliko kola otpustio, tako da sam ga morao gledati u Sheffield Wednesdayu, Leeds Unitedu, Rotherhamu. Sa Notts County je uspio da dogura od Third division do First division (preteča Premiershipa) nakon čega su ga, naravno, otpustili. I Kristalnu palaču je vodio tri godine i uveo u Premiership, ali nakon lošeg početka sezone ga je i tu čekala ista sudbina.



Sada ga gledamo sa Cardiffom, koga je bez problema doveo u Premiership i ostaje još par kola da vidimo da li će Warnock po prvi put uspjeti da tim koji vodi spasi od ispadanja u najjačoj ligi ostrva. Čudno je to, toliko dugo sam pratio ovog starca da sam sada na kraju prvenstva počeo da više pratim i navijam za Cardiff nego za Arsenal. Iskreno se nadam da će opstati iako im ništa ne ide u prilog, računajući u to i veliku avionsku nesreću u kojoj je poginuo Emiliano Sala, veliko pojačanje za klub, koji da je sretno doputovao u Cardiff sada bi možda već spasio klub od ispadanja. Neil Warnock jednostavno nema sreće, ali to je najmanje važno. Malo je trenera popt njega sa tolikim stažem po klubovima koji su se borili za opstanak i ulazak u više rangove takmičenja, iako je u svojoj karijeri bez razmišljanja odbio da vodi Sunderland i Chelsea. Svaka mu čast!

I ko zna šta bi bilo na stadionu Unisa da je taj dan Neil Warnock sjedio na klupi i mahao rukama, možda bi Unis uspio da se plasira u viši rang takmičenja, a mi bi se sretniji vratili kući i objesili svoju mokru odjeću sa malo više osjećaja da taj dan nije bio fudbalski promašaj.