Autor: SLL - 09 May, 2019
„Vjerujte! Utuvite sebi u glavu da mi to možemo. Ako ne
zabijemo u prvih 15-20 minuta, vjerujte da ćemo zabijati u 65-oj, 66-oj, 67-oj.
I kad Anfield stane iza nas, vjerujte mi momci, mi to možemo. Uradili smo to
već jednom protiv Borussie,
možemo i večeras. Pokažite ta j....a muda!“ rekao je, prema navodima Dejana
Lovrena, Jürgen Klopp desetkovanoj ekipi Liverpoola uoči revanša
polufinala Lige prvaka i pokušaja da se „Misija nemoguće“ (stizanje ogromnog,
0:3 zaostatka sa Nou Campa) učini izvodivom. Ništa više, očito je i danas, 2
dana nakon jednog od najvećih podviga u historiji najjačeg evropskog klupskog takmičenja,
trebao reći nije. Upalile su se lampice, regleri odvrnuli do kraja i svih 11
startera, uključujući i 3 rezerve koje će ući u II poluvremenu, su bili spremni
naredna 2 sata odvrtiti na maksimalnom broju obrtaja. Spremni za 200%, spremni
za trans.
Teško je, a
floskula nije i svakome ko imalo voli, prati i razumije najljepšu igru – sasvim
je jasno, naći prave riječi za ono što smo preksinoć i sinoć vidjeli na Anfield
Roadu i Johan Cruijff Areni. Srce, ponos, suze sreće i kapi znoja
radnika-udarnika frcali su po travnjacima 2 istinska fudbalska hrama u
potocima, a nagrada u vidu potpuno neočekivanih rezultatskih preokreta i tek
drugog „sveengleskog“ finala u povijesti LP, čekala na kraju. „Momci,
pogledajte Liverpool, to su heroji“ govorio je Mauricio Pochettino preksinoć u
amsterdamskom karantinu, a sinoć nakon nestvarnih 2:3 medijima citirao Danny
Rose. „Pa haj'mo i mi probat nešto slično, nema veze i da izgubimo. Pokažimo od
čega smo, pokažimo da imamo stav“. 
„Moji
igrači su mentalni džinovi“ reći će, između ostalog, Liverpoolov menadžer nakon
što je u špaliru pod Kop-om, zagrljen sa svojim pulenima i skupa sa 50 hiljada
sretnika, na kapelu otpjevao „You'll Never Walk Alone“. „Volim te fudbale“ kroz
suze će izustiti Argentinac za kormilom Tottenhama noć kasnije, kada se
povratak otpisanih i već po prošlosedmičnim prvim mečevima prežaljenih
engleskih klubova kompletirao na Ajaxovom stadionu. Jer ko je (a sve i da
jeste – gdje su dokazi?) mogao nakon 0:3 u Barceloni i povreda Keite, Firmina i
Salaha reći, a pogotovo istinski vjerovati da Liverpool može opet u finale? Njih
20-tak u crvenom na travnjaku, mali Oakley Cannonier, 14-togodišnji dodavač lopte koji je Trentu
Alexander-Arnoldu brzim dobacivanjem dao dovoljno vremena da probudi
scouserskog „mahalca“ u sebi i „na foru“ izvede korner iz kojeg će Divock Origi
zabiti za konačnih i nestvarnih 4:0?
Ko je nakon prvog poluvremena i 2 (ukupno 3):0 za Ajax vjerovao da sve nije
gotovo i da super-darovita generacija „Kopljanika“ neće nastaviti biti enigma za
evropsku fudbalsku kremu koja joj u ovosezonskoj renesansi holandskog fudbala
nije mogla ni kopačke očistiti? Niko osim Mauricia i njegovih povredama
osakaćenih, u finišu sezone, činilo se, preumornih i potrošenih „Mamuza“. I kad
trener toliko vjeruje u tebe, a ti u njega, onda jednostavno moraš zabiti 3,
posljednji u bukvalno zadnjim sekundama sudijske nadoknade i svijetu dokazati
da ime Lucasa Moure u fudbalskim udžbenicima neće ostati zabilježeno tek kao
nekoga koji je „malo igrao lopte, uzeo fine pare u PSG-u i Tottenhamu i ostavio
skoro pa nikakav trag iza sebe“.
Od finala koje se uoči
revanša činilo kao gotova stvar, a svoju opravdanost i simboliku vezalo za ime
velikog Johana što i u reprezentaciji „s onog svijeta“ nosi svoju 14-ku i u
talase ushićenja diže i danas kada ga se sjetimo i pomenemo, tako, ipak, neće
biti ništa. Za Barcelonino „izdanje“ na Anfieldu riječi opravdanja nema i to
što joj se to već drugu godinu zaredom dešava ima veze upravo sa Valverdeom
koji, očito je nakon Rima prošle i Liverpoola ove sezone, nije „svirač“ za
evropske partiture. Ajax je, pak, poremetila sportska (ne)sreća u vidu Neresove
stative pred kraj utakmice u Londonu, pa obnavljenje povrede istoga igrača na
zagrijavanju u Amsterdamu. Marokanac Ziyech je sinoć u 79-oj, na 2:2 opet
umjesto mreže pogodio ram, a to već u onakvoj „Va banque“ završnici
nije moglo ostati nekažnjeno.
Neočekivani trijumfi „Reds“-a i „Spurs“-a učinili su evropsku fudbalsku sezonu
2018/19 jednom od najnevjerovatnijih ikada, najuzbudljivijih u historiji
'dbale. Učinili su ponosnim i navijače ova 2 velika, ali posljednjih godina,
nažalost, u pogledu osvajanja najvećih trofeja neuspješna kluba. Biti stalno tu
negdje pri, ali ne i na samom vrhu, postalo je već „malo“ naporno i bilo je
vrijeme da se za jedan, u ovom slučaju najveći evropski pehar pobiju i „vječiti
drugi“. Liverpool će u svoje drugo spojeno finale LP, Tottenham u prvo ikada, a
1. juna Madrid će preplaviti horde euforičnih, razularenih i glasnih, pripitih
Engleza. Ako se večeras u revanšima polufinala Lige Evrope desi očekivano i
kartu za Baku ovjere Arsenal i Chelsea, može se reći da je „kolijevka“ opet
zasjela na fudbalski tron, te da oni što što se mršte i lica krive u grimase na
spomen sintagme „football is coming home“ i nemaju baš previše argumenata da je
pobiju.
Nakon godina ulaganja basnoslovnih cifara i manje-više polovičnih rezultata,
engleski su klubovi ove sezone zasluženo preuzeli primat u evropskim
takmičenjima i, ako ovako nastave, mogli bi uskoro i taj „magični“ UEFA koeficijent okrenuti na svoju stranu, te dostići još uvijek suverene
Špance. Ulagali su i ulažu i dalje tankerima, lopatama, polugama zlatnim i
drugi, ali malo je pravih, istinskih svirača na trenerskim klupama i za
kormilima fudbalskih brodova što nasukani ostadoše na hridima nokaut faze za
pamćenje.
I zato neka domaćini u Madridu malo zažmire, začepe uši, a naulje ruke i spreme
uvijek žedne šlajpeke za finalno pretjerivanje. „Drage su funte, nije sporno,
ali ko će ih gledat?“ pitaju se, vjerovatno, razmaženi Villa y Corte
ugostitelji. OK, nemojte. Ispraznite taj dio grada, evakuišite stanovništvo.
Oslobodite Wandu Metropolitano. Crvena i „Yid“ armija će je svakako te subote
okupirati. I napuniti. Triput.