BUDUĆNOST (NI)JE RUŽIČASTA

 15. maja, između dva posljednja kola u sezoni 2018/19, španska Primera je obilježila svoju 90. obljetnicu gala priredbom na Espanyolovom Cornellà-El Pratu. Predsjednik Javier Tebas se sjetio početaka (prvi meč na starom Sarria stadionu davne 1929. odigrali upravo Espanyol i Real Union iz Iruna), te zahvalio brojnim igračima, trenerima i klubovima koji su „zajedničkim naporima i u teškim okolnostima La Ligi tokom proteklih godina obezbijedili status najjače na svijetu“. Među prisutnima se moglo primijetiti i nasmješeno lice „Debeljka“ Ronalda čiji se Valladolid par dana ranije spasio povratka u Segundu, a za sjajnu organizaciju ove svečanosti domaćin će na zelenom travnjaku biti nagrađen par dana kasnije, u posljednjem, 38. kolu.



Obzirom da su sve nedoumice glede konačnog izgleda tabele, osim one koja je govorila o poretku od 4. do 7. mjesta bile riješene, posljednje je kolo proteklog vikenda razvučeno u čak 5 termina. Priliku za oproštaj od navijača su tako na Ciutat de València stadionu prvi dobili Levante i Atletico Madrid, a u miroljubivom remiju od dresova „Žaba“ i „Jorgandžija“ su se oprostili neki, zaista bitni igrači oba tima.



Zbogom Levanteu i igračkoj karijeri rekao je 36-ogodišnji veteran Pedro López Muñoz, dok je Cholo Simeone po posljednji put mogao u sastav uvrstiti Juanfrana, Diega Godina i Antoinea Griezmanna. Iako mu je militantno navijačko krilo nakon nedavne Griezmannove objave poručilo da ga „ni slučajno ne smije staviti u tim“, Atleticov trener je Francuzu dao priliku za častan oproštaj od kluba u kojem je proveo 5 lijepih godina, te prošle osvojio Ligu Evrope i UEFA Superkup. Kraj jedne ere i generacije „Colchoneros“-a je možda i zakasnio godinu dana, ali ko se ne bi upecao na domaćinstvo finalu LP u kojem 01. juna na Wandi Metropolitano Atletica ipak neće biti? Šta i kako dalje nakon igračkog egzodusa koji se sprema ovog ljeta veliko je pitanje za argentinskog stručnjaka, a da nade u lijepu budućnost možda ipak ima potvrdio je 18-ogodišnji Sergio Camello lijepim golom za konačnih 2:2.

No, Atletico je i ovakav „polohotan“ ove sezone bez problema bio drugi, a stvaran pokazatelj sveukupnog pada Primere očitovao se, možda i ponajviše, u borbi za 4. mjesto koje je vodilo u narednu Ligu prvaka. Do njega će na kraju, nakon subotnje rutinske pobjede (2:0) u Valladolidu stići Valencia, ekipa koja je u prvih 11 kola imala samo jednu pobjedu i strijepila za opstanak u La Ligi, dok se paralelno mučila u (za nju) prezahtjevnoj Ligi prvaka.



Ali kada ti je glavni konkurent (realno nedorasli) Getafe, onda i sa serijom od 7 pobjeda u posljednjih 10 kola možeš do evropske „elite“ u koju je „mali“ klub iz predgrađa Madrida zamalo ušao po prvi put u svojoj historiji.



Igrači i navijači Getafea su ipak i nakon 2:2 sa poluzainteresovanim Villarrealom slavili, te trenera "Pepea" Bordalása bacali u zrak od sreće. 5. mjesto u Primeri najveći je uspjeh „Azulonesa“ u njihovoj sedemdesettrogodišnjoj povijesti, a u Ligi Evrope su već neke sjajne uspjehe (1/4 finala 2007/08) i nastupe (grupna faza 2010/11) ubilježili. Međutim, Getafe igra tvrd i ni po čemu, osim možda po borbenosti, posebno upečatljiv fudbal i činjenica da je takav pristup sasvim zasluženo odnio laskavo zvanje „najprijatnijeg iznenađenja“ govori dovoljno o ovoj sezoni „najjače svjetske lige“.

Pad je i kad Sevilla već drugu godinu zaredom dovodi bolesnog Caparrósa da joj vadi kestenje iz vatre. Prekasno, jer sve je već pregoreno i na propali pokušaj „nove Seville“ pod Pablom Machinom,
u nelakoj „post-Emery“ fazi opet se ostaje bez najjačeg evropskog takmičenja, a ni u onom se drugom, nije više suvereno k'o nekoć. Sevilla će u posljednjem kolu stići tek da podapne Athletic Bilbaou (2:0) i sedmo mjesto otvori za Espanyol koji je pobjedom nad Real Sociedadom (2:0) nakon 12 godina izborio učešće u takmičenju čiji je (od Seville baš tada u Glazgovu na penale poraženi) finalista bio.

Najveći problem ove sezone i jesu bile manje-više slabe partije i skromni rezultati koje su najbolje španske ekipe pružale u Evropi. Samo dva, oba poražena polufinalista u obje UEFA-ine lige preslabo je za uobičajeni „Primera standard“ i ako se stvari drastično ne promijene naredne, moći ćemo reći da je sezona 2018/19 bila ona u kojoj su Španci izgubili evropsko klupsko prijestolje.
Drugim su se brigama, pak, bavile ekipe koje su se riješile borbe za opstanak još u prošlom kolu. Kratkih je rukava tada, u domaćem porazu od Levantea (1:2) ostala Girona, pa su i u Vigu, baš kao i u gore spominjanom Valladolidu, gledaoci mogli doći opušteno na stadion, te svojim ljubimcima čestitati na preživljavanju u Primeri.



Domaće je i ove sezone u španskoj „eliti“ ostavio Iago Aspas, „Čovjek Klub“ i ikona „Célticos“-a koja već treću godinu zaredom osvaja trofej Zarra kao najbolji španski strijelac u „neravnopravnoj“ internacionalnoj konkurenciji La Lige Santader.

A „teškaši“ i najveći, najbolji španski, ali ove godine ne i evropski klubovi su privilegiju da zatvore špansko prvenstvo dobili jučer. Još jedna neuspješna podnevno-nedjeljna matineja na Santiago Bernabeu-u nije ponudila nikakav odgovor na to kakav ćemo Real gledati naredne sezone. U nebitnom, ali ipak gorkom porazu od Betisa (0:2) smo posljednji put u „kraljevskom“ dresu vidjeli Keylora Navasa, ali sigurno i još nekolicinu prvotimaca sad već bivšeg trostrukog evropskog prvaka.



Remont madridskog Rela je već sada jedan od centralnih događaja predstojeće „mrtve sezone“ u kojoj ćemo se „odmarati“ ovog ljeta, a oko njega će se ponajviše i ljuljati sami vrh fudbalske priramide/prehrambenog lanca na kontinentu Starom. Hoće li i kako će u ozbiljnije zahvate za renoviranjem ekipe krenuti i Barcelona, još se ne zna.



Po onome što smo u posljednjoj prvenstvenoj utakmici za sezonu 2018/19 vidjeli na Eibarovoj Ipurui, budućnost „Blaugrane“ u Primeri je svakako ružičasta. Špalir zadovoljnih domaćina na početku, što daleko od stresa borbe za opstanak ili Evropu polako renoviraju simpatični stadiončić i već petu sezonu uspješno žive, rade i stanuju u društvu primeraligaša. Lijepo će ugostiti šampiona, malo povesti (Marc Cucurella za 1:0 u 20. minuti), diviti se Messiu dok zabija 2 u 2 minute (31. i 32.), makar drugi bio i iz ofsajda, te u drugom „zasluženo izjednačiti“ u meču bez rezultatskog značaja.

Kruna u Primeri, a vjerovatno i ona u Kupu kralja (finale 25. maja sa Valenciom u Sevilli) nisu upitne sve dok za tebe igra „mali zeleni“ čovjek što zabija 36 golova u sezoni i tome pride upisuje 13 asistencija. Problem je, pokazala je zorno to i sezona na isteku, što to nije dovoljno za Evropu. Tu već ni „čarobnjak iz Rosaria“ sam ništa ne može.