Autor: SLL - 02 Sep, 2019
Teško je na početku septembra, nakon tek desetine od
ukupno 380 utakmica koliko će ih se do idućeg maja i kraja sezone 2019/20
odigrati u engleskoj Premier ligi, davati neke čvrste prognoze ili glumiti
vizionara koji već sad „vidi“ konačan izgled prvenstvene tabele. Ipak, nakon 4.
kola koje je proteklog vikenda zaokupilo pažnju ostvrskih, pa i većine ostalih
ljubitelja fudbala širom planete, neke su stvari očigledne i biće pravo
iznenađenje ukoliko se u nastavku najgledanijeg nacionalnog šampionata i ne ostvare.
Nakon ispuštene
pobjede u Wolverhamptonu i šokantnog domaćeg poraza od Crystal Palacea, muke
Manchester Uniteda nastavljene su i u Southamptonu. Ako su navijači „Crvenih
đavola“ već u 10. minuti gostovanja na St. Mary's-u zadovoljno trljali ruke i
slagali se da je kupovina dvadesetjednogodišnjeg Daniela Jamesa iz Swansea
pravi potez uprave, onda su u ostatku meča morali gledati gomilu pogrešnih
pasova, nepovezanosti i dezorjentisanosti svojih ljubimaca koji opet nisu znali
kako do sva 3 boda.
Ni igrač više u posljednjih 17 minuta (Kevin Danso drugi žuti) nije pomogao da
se izgubljena rezultatska prednost (Vestergaard u 58. poravnao na 1:1) vrati, a u šumi problema i
nedostataka koji su boli oči svih 90+ minuta, najviše je stršio jedan baobab.
Paul Pogba neće/ne može/ne želi biti vođa ovog Manchester Uniteda i čitav
koncept građenja tima oko njega se već na početku sezone čini pogrešnim. Pogrešan
bi uskoro mogao postati i Ole Gunnar Solskjaer, a na tribinama i oko Old
Trafforda sve je manje onih koji vjeruju da je Norvežanin kadar 20-ostrukog
prvaka vratiti u vrh engleskog nogometa.
No, ako si pravi tim i s klupe ima ko da te vodi, igrači poput Pogbe ti i ne
trebaju. Nekoć tek „glasne komšije“ sa Etihada, a u posljednje 2 sezone vladari
fudbalskog Ostrva, u svojoj ekipi imaju i Sergia Aguera i Kevina De Bruynea i
Davida Silvu, a ukoliko i neko od njih nije na travnjaku, savršeno je jasno ko
šta radi i za šta je zadužen.
Kad su stvari tako posložene onda ni subotnje gostovanje renoviranih „Galebova“
iz Brightona nije prilika ni za šta drugo do upisivanje nova 3 boda i
popravljanje gol razlike. Graham Potter jeste izmijenio sastav i način igre
tima kojeg je naslijedio od Chrisa Hughtona, ali
je prekjučer na stadionu „Građana“ opet jedino pitanje bilo s koliko će golova
u mreži da se vrati kući i koliko će istih zabiti Kun. 4:0 i 2 gola neuništivog
Argentinca (170 ukupno u devetoj sezoni igranja u EPL) su brojke koje potvrđuju
da će Manchester City i ove sezone biti prejak za veliku većinu premierligaša,
te da će ga biti vrlo teško, skoro pa nemoguće, svrgnuti sa trona.
Onaj koji je prošle sezone u „misiji nemoguće“ ostao
kratak za 1 bod, a i ove ima ambicije da se za titulu prvaka bori do kraja,
gostovao je na Turf Mooru. Jedinstveni, ragbijaško-fizikanerski „stil“ fudbala
kojeg Sean Dyche uporno gaji već 7 godina i sa kojim je 48-ogodišnji „Ginger“ iz
Ketteringa od Burnleya napravio stabilnog premierligaša, a gostovanje
„Clarets“-ima jednim od najneprijatnijih u Engleskoj, na ispitu je bio i u
subotnje predvečerje.
I mada su, baš kao i u velikoj većini svojih nastupa, domaćini „izginuli“ na
terenu, slažući već n-ti lakat, klizeći start i guranje u protivnikova leđa,
prsa, glavu... Burnley „trademark“ pristup prolaza protiv Liverpoola preksinoć
nije imao. Rutinskih i suverenih 0:3 tek jesu malo stigle narušiti sebičnost Mohameda Salaha i frustracija Sadia Manea na kraju, ali prema Kloppu ni to nije „nešto oko
čega bi se navijači Liverpoola trebali zabrinuti“. Trka sa Manchester Cityem
ulazi u svoju drugu godinu i nije lako nositi se pritiskom nemanja pravo na
kiks. Ni 100%-tni učinak „Reds“-a iz prva 4 kola nije garant da će 30-ogodišnji
post u osvajanju šampionske titule konačno da se prekine idućeg maja. Samo
pobjede. Spojene i izborene na ovaj ili onaj način. A ljudi, „Pustinjski telal“
i „Čovjek gepard“ pogotovo, nisu roboti.
Koliko danas trebaš uložiti u ekipu da bi parirao „velikoj šestorci“ u EPL nije
baš najjasnije još od Leicesterove „bajke“ od prije 4 godine. Everton se ovog
ljeta „iskipao“ respektabilnih 120 miliona funti na pojačanja, solidno (80
miliona) zaradio i na prodajama, pa sa ekipom u koju Farhad Moshiri posljednje
tri godine ubrizgava more novca, zaplovio u novu avanturu koja bi, ako ništa
više, trebala bar Ligu Evrope vratiti na Goodison park.
No, ambiciozan i početkom prošle sezone objelodanjen („za 7 godina prvaci
Engleske“) plan ima i Wolverhampton. 7. mjesto u EPL 2018/19 i plasman
u grupnu fazu LE obezbijeđen ovog ljeta jesu napredni koraci u ostvarivanju
zacrtanog cilja, ali ta druga sezona u najjačem domaćem, te spojeni četvrtci u
drugom evropskom takmičenju „Vukove“ bi mogli koštati krize rezultata i
slabijeg plasmana kakav i imaju nakon 4 odigrana kola. Nedjeljni poraz od 3:2 u
Liverpoolu i nije posljedica ničega drugog do pada koncentracije i fizičke
spreme koja je 3 dana ranije potrošena protiv Torina u revanšu play off-a Lige
Evrope. Tek 3 (od 12 mogućih) osvojena boda jesu glavobolja za Nuna Espirita
Santa i pune šake posla za stručni štab u pokušaju da tokom predstojeće
15-odnevne pauze napravi funkcionalan plan, te koliko-toliko osvježi ekipu.
A „North London derby“ i njegovo, skoro pa jubilarno, 199. izdanje bi najinteresantniji
događaj proteklog vikenda u Engleskoj bili i da nismo gledali onako uzbudljiv,
rezultatskih obrata, borbenosti i sjajne atmosfere prepun meč na Arsenalovim „Emiratima“.
Unai Emery je udovoljio sedmodnevnom kukanju navijača i od početka spojio Aubameyanga,
Lacazettea i Pepea u špicu, ali se skupa sa 60 hiljada gledalaca na Arsenalovom
stadionu mogao uvjeriti da to ne mora pod nužno donijeti i povratak prevlasti
nad najljućim rivalom. Dok je Granita Xhake na sredini, svi se još derbiji
stignu izgubiti/ne pobijediti, a bodovi nužni za povratak u TOP 4 prosuti u
nepovrat.
Tottenham se, pak, nekako jedva „skrpio“ pred utakmicu (Eriksen ostao u klubu i
već u 10-oj zabio za 0:1, na desnom beku „zavaljen“ ostao Davinson Sanchez, nedovoljno
oporavljeni Dele Alli prvi put sjeo na klupu za rezerve), u 40-oj poveo i sa 0:2
(Kane iz penala), ali u ostatku meča uglavnom branio i povijao pod naletima
ambicioznog domaćina. 2:2 na kraju nije previše obradovalo ni „Mamuze“, ni „Tobdžije“.
Arsenal će ovakve utakmice dobivati vjerovatno tek onda kada Nicolas Pepe počne
zabijati, a Tottenham uspijevati da uvjerljivu prednost zadrži do kraja kad se
malo bolje posloži i oporavi od stresnog prelaznog roka do čijeg pretposljednjeg dana nije znao hoće li ostati bez glavnog
igrača.
Slijedi 14-odnevna prvenstvena pauza tokom koje će pojedinci pokušati ubijediti
sebe, a možda i neke druge zanesenjake da šampionska neće i ove sezone biti
utrka „2 konja“ (Manchester City i Liverpool), da se u borbu za 3. i 4. mjesto mogu
uključiti i neke druge ekipe osim Arsenala, Tottenhama, Manchester Uniteda ili
Chelsea, te da nade u opstanak i bolje sutra još uvijek ima u Newcastleu ili
pak Watfordu čiji 1 dosad osvojen bod dovoljno govori o tmini što se ovog ljeta
neočekivano nadvila nad Vicarage Road.
Možda u nastavku sezone baš oni budu u pravu, a mi što mislimo da sve znamo i
da smo već sve vidjeli, u maju 2020. godine krenemo u Hlebine na tečaj slikarstva
za naivčine. Risati kokota na podravskom bregu.