image desctription

MAMUZANJE TOBDŽIJA

  1. Premiership

Autor: SLL - 02 Sep, 2019

Teško je na početku septembra, nakon tek desetine od ukupno 380 utakmica koliko će ih se do idućeg maja i kraja sezone 2019/20 odigrati u engleskoj Premier ligi, davati neke čvrste prognoze ili glumiti vizionara koji već sad „vidi“ konačan izgled prvenstvene tabele. Ipak, nakon 4. kola koje je proteklog vikenda zaokupilo pažnju ostvrskih, pa i većine ostalih ljubitelja fudbala širom planete, neke su stvari očigledne i biće pravo iznenađenje ukoliko se u nastavku najgledanijeg nacionalnog šampionata i ne ostvare.     

Nakon ispuštene pobjede u Wolverhamptonu i šokantnog domaćeg poraza od Crystal Palacea, muke Manchester Uniteda nastavljene su i u Southamptonu. Ako su navijači „Crvenih đavola“ već u 10. minuti gostovanja na St. Mary's-u zadovoljno trljali ruke i slagali se da je kupovina dvadesetjednogodišnjeg Daniela Jamesa iz Swansea pravi potez uprave, onda su u ostatku meča morali gledati gomilu pogrešnih pasova, nepovezanosti i dezorjentisanosti svojih ljubimaca koji opet nisu znali kako do sva 3 boda.



Ni igrač više u posljednjih 17 minuta (Kevin Danso drugi žuti) nije pomogao da se izgubljena rezultatska prednost (
Vestergaard u 58. poravnao na 1:1) vrati, a u šumi problema i nedostataka koji su boli oči svih 90+ minuta, najviše je stršio jedan baobab. Paul Pogba neće/ne može/ne želi biti vođa ovog Manchester Uniteda i čitav koncept građenja tima oko njega se već na početku sezone čini pogrešnim. Pogrešan bi uskoro mogao postati i Ole Gunnar Solskjaer, a na tribinama i oko Old Trafforda sve je manje onih koji vjeruju da je Norvežanin kadar 20-ostrukog prvaka vratiti u vrh engleskog nogometa.

No, ako si pravi tim i s klupe ima ko da te vodi, igrači poput Pogbe ti i ne trebaju. Nekoć tek „glasne komšije“ sa Etihada, a u posljednje 2 sezone vladari fudbalskog Ostrva, u svojoj ekipi imaju i Sergia Aguera i Kevina De Bruynea i Davida Silvu, a ukoliko i neko od njih nije na travnjaku, savršeno je jasno ko šta radi i za šta je zadužen.



Kad su stvari tako posložene onda ni subotnje gostovanje renoviranih „Galebova“ iz Brightona nije prilika ni za šta drugo do upisivanje nova 3 boda i popravljanje gol razlike. Graham Potter jeste izmijenio sastav i način igre tima kojeg je naslijedio od Chrisa Hughtona, ali je prekjučer na stadionu „Građana“ opet jedino pitanje bilo s koliko će golova u mreži da se vrati kući i koliko će istih zabiti Kun. 4:0 i 2 gola neuništivog Argentinca (170 ukupno u devetoj sezoni igranja u EPL) su brojke koje potvrđuju da će Manchester City i ove sezone biti prejak za veliku većinu premierligaša, te da će ga biti vrlo teško, skoro pa nemoguće, svrgnuti sa trona.

Onaj koji je prošle sezone u „misiji nemoguće“ ostao kratak za 1 bod, a i ove ima ambicije da se za titulu prvaka bori do kraja, gostovao je na Turf Mooru. Jedinstveni, ragbijaško-fizikanerski „stil“ fudbala kojeg Sean Dyche uporno gaji već 7 godina i sa kojim je 48-ogodišnji „Ginger“ iz Ketteringa od Burnleya napravio stabilnog premierligaša, a gostovanje „Clarets“-ima jednim od najneprijatnijih u Engleskoj, na ispitu je bio i u subotnje predvečerje.



I mada su, baš kao i u velikoj većini svojih nastupa, domaćini „izginuli“ na terenu, slažući već n-ti lakat, klizeći start i guranje u protivnikova leđa, prsa, glavu... Burnley „trademark“ pristup prolaza protiv Liverpoola preksinoć nije imao. Rutinskih i suverenih 0:3 tek jesu malo stigle narušiti
sebičnost Mohameda Salaha i frustracija Sadia Manea na kraju, ali prema Kloppu ni to nije „nešto oko čega bi se navijači Liverpoola trebali zabrinuti“. Trka sa Manchester Cityem ulazi u svoju drugu godinu i nije lako nositi se pritiskom nemanja pravo na kiks. Ni 100%-tni učinak „Reds“-a iz prva 4 kola nije garant da će 30-ogodišnji post u osvajanju šampionske titule konačno da se prekine idućeg maja. Samo pobjede. Spojene i izborene na ovaj ili onaj način. A ljudi, „Pustinjski telal“ i „Čovjek gepard“ pogotovo, nisu roboti.

Koliko danas trebaš uložiti u ekipu da bi parirao „velikoj šestorci“ u EPL nije baš najjasnije još od Leicesterove „bajke“ od prije 4 godine. Everton se ovog ljeta „iskipao“ respektabilnih 120 miliona funti na pojačanja, solidno (80 miliona) zaradio i na prodajama, pa sa ekipom u koju Farhad Moshiri posljednje tri godine ubrizgava more novca, zaplovio u novu avanturu koja bi, ako ništa više, trebala bar Ligu Evrope vratiti na Goodison park.



No, ambiciozan i početkom prošle sezone objelodanjen („za 7 godina prvaci Engleske“) plan ima i Wolverhampton. 7. mjesto u
EPL 2018/19 i plasman u grupnu fazu LE obezbijeđen ovog ljeta jesu napredni koraci u ostvarivanju zacrtanog cilja, ali ta druga sezona u najjačem domaćem, te spojeni četvrtci u drugom evropskom takmičenju „Vukove“ bi mogli koštati krize rezultata i slabijeg plasmana kakav i imaju nakon 4 odigrana kola. Nedjeljni poraz od 3:2 u Liverpoolu i nije posljedica ničega drugog do pada koncentracije i fizičke spreme koja je 3 dana ranije potrošena protiv Torina u revanšu play off-a Lige Evrope. Tek 3 (od 12 mogućih) osvojena boda jesu glavobolja za Nuna Espirita Santa i pune šake posla za stručni štab u pokušaju da tokom predstojeće 15-odnevne pauze napravi funkcionalan plan, te koliko-toliko osvježi ekipu.

A „North London derby“ i njegovo, skoro pa jubilarno, 199. izdanje bi najinteresantniji događaj proteklog vikenda u Engleskoj bili i da nismo gledali onako uzbudljiv, rezultatskih obrata, borbenosti i sjajne atmosfere prepun meč na Arsenalovim „Emiratima“.

Unai Emery je udovoljio sedmodnevnom kukanju navijača i od početka spojio Aubameyanga, Lacazettea i Pepea u špicu, ali se skupa sa 60 hiljada gledalaca na Arsenalovom stadionu mogao uvjeriti da to ne mora pod nužno donijeti i povratak prevlasti nad najljućim rivalom. Dok je Granita Xhake na sredini, svi se još derbiji stignu izgubiti/ne pobijediti, a bodovi nužni za povratak u TOP 4 prosuti u nepovrat.



Tottenham se, pak, nekako jedva „skrpio“ pred utakmicu (Eriksen ostao u klubu i već u 10-oj zabio za 0:1, na desnom beku „zavaljen“ ostao Davinson Sanchez, nedovoljno oporavljeni Dele Alli prvi put sjeo na klupu za rezerve), u 40-oj poveo i sa 0:2 (Kane iz penala), ali u ostatku meča uglavnom branio i povijao pod naletima ambicioznog domaćina. 2:2 na kraju nije previše obradovalo ni „Mamuze“, ni „Tobdžije“. Arsenal će ovakve utakmice dobivati vjerovatno tek onda kada Nicolas Pepe počne zabijati, a Tottenham uspijevati da uvjerljivu prednost zadrži do kraja kad se malo bolje posloži i oporavi od stresnog
prelaznog roka do čijeg pretposljednjeg dana nije znao hoće li ostati bez glavnog igrača.

Slijedi 14-odnevna prvenstvena pauza tokom koje će pojedinci pokušati ubijediti sebe, a možda i neke druge zanesenjake da šampionska neće i ove sezone biti utrka „2 konja“ (Manchester City i Liverpool), da se u borbu za 3. i 4. mjesto mogu uključiti i neke druge ekipe osim Arsenala, Tottenhama, Manchester Uniteda ili Chelsea, te da nade u opstanak i bolje sutra još uvijek ima u Newcastleu ili pak Watfordu čiji 1 dosad osvojen bod dovoljno govori o tmini što se ovog ljeta neočekivano nadvila nad Vicarage Road.

Možda u nastavku sezone baš oni budu u pravu, a mi što mislimo da sve znamo i da smo već sve vidjeli, u maju 2020. godine krenemo u Hlebine na tečaj slikarstva za naivčine. Risati kokota na podravskom bregu.