Autor: N. Š. Shoba - 22 Oct, 2019
Opsesija za fudbalom kao igrom ne bi bila to što jeste da
nije trivijalnih stvari koje ga okružuju. Nekada su one itekako važne kad
želimo da konstruišemo tu neku sliku u svojoj glavi, odnosno, šta je zapravo to
što gledamo, ko su ti ljudi koje svakodnevno posmatramo i pratimo svaki njihov
potez. Mentaliteti pojedinih igrača su nam toliko rekli i o njihovom načinu
igre da je to jednostavno nemoguće razvdojiti. Opsesija-misterija u MLS za
Zlatanom Ibrahimovićem najviše dolazi upravo iz konfuzije koja vlada u američkoj
javnosti jer nijedan fudbaler prije nije tako igrao i tako se ponašao.
Da se ipak prisjetimo čuvenog boksera Mirka Puzovića, koji je sportsku karijeru
započeo u lokalnom fudbalskom klubu «Seljak». Na nekoj utakmici je nokautirao
sudiju pa je izbačen iz fudbala bez prava na povratak. Onda je dok je vozio
auto na jednom semaforu dobio kaznu za neki prekršaj pri čemu je sjedeći preko
volana nokautirao milicionera saobraćajca. Nakon izlaska iz pritvora dobio je poziv
u lokalni bokserski klub i sve ostalo je legenda.
U mom djetinjstvu je bilo dosta sportskih likova koje su pratile razne priče i
dogodovštine, ali niko nije bio toliko interesantan i kontroverzan kao Petar
Borota, jedan od golmana čije ime su svi u Evropi dobro zapamtili. Šoumen i tragičar, šeret i nepredvidljivi
genije: sve mu se moglo pripisati bez da se mnogo promaši. Pored fudbala bavio
se i slikarsvom, svi mi ljubitelji arta ostadosmo osiromašeni za njegov opus
koji nam je ostao nepoznat. Ko bi mogao zaboraviti njegovu ludačku vožnju u
neregistrovanom Citroenu kada je žureći na trening ispustio «detalj» da ga
ganja milicija?
Borota je svoju pravu fudbalsku karijeru počeo gdje drugo nego u «romantičarima
sa Karaburme» (OFK Beograd) te daleke 1969. godine. Na kraju sezone upisao je 8
igara da bi bio primijećen i pozvan u U-21 reprezentaciju Jugoslavije gdje se
nametnuo odličnim nastupima. 1975. prelazi u Partizan gdje je ostavio itekakav
trag koji niko ne može zaboraviti, dobrim dijelom i po katastrofalnim odbranama
i komičnim situacijama u kojima je primao nevjerovatne golove. Dovoljno je samo
pomenuti ime Miloša Šestića da se prisjetimo tog gola koji je samo Borota mogao
sebi priuštiti. Uhvatio je loptu misleći da je sudija svirao faul nad njim.
Spustio je na zemlju, a Šestić se privukao i ubacio je u mrežu. Tu istu grešku
je napravio nekoliko mjeseci prije protiv Dinama iz Drezdena, pri čemu je
Partizan nakon solidne prednosti nepotrebno ispao iz Kupa UEFA.
Znao se i svađati sa publikom, razmjenjivati psovke, a bio je poznat i po tome
da se volio popeti i sjesti na prečku. Previše je urbanih mitova vezanih za
Borotu da bi smo ih sve pomenuli, za to nemamo ni vremena ni mjesta. Ipak
moramo izdvojiti i situaciju kada je branio u Čelziju, kada se nakon odlične
odbrane ušetao s loptom u gol da uzme kapu. Sudija je pokazao na centar.
Borotine godine u Čelziju su također zapamćene od
lokalnih navijača. Među „Penzionere“ je došao 1979. za 70.000 funti, klub je
bio u jako lošoj situaciji. Debitovao je protiv Liverpula i uspio je da sačuva
mrežu netaknutu (0:0) što je okvalifikovano kao «čudo». Čelzi je ipak ispao u
drugu diviziju gdje je Borota pružio dobre igre, bio proglašen za najboljeg
igrača 1981. (u jako lošem timu) sa 16 «čistih čaršafa». Iznenađivao je publiku
driblinzima do sredine terena i ostalim bravuroznim i nepotrebnim
intervencijama, nikada se nije znalo da li će utakmicu spasiti ili upropastiti.
Nakon Čelzija u Engleskoj okušao se još u Brentfordu, zatim u portugalskim
klubovima Boavisti i Portu.
Sa reprezentacijom Jugoslavije je odigrao jednu od najluđih utakmica ikada.
Kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo 1978. su reprezentaciju Jugoslavije gurnule
na Rumuniju, u utakmici koja se morala dobiti. Odmah nakon 4. minute igre
Borota je primio gol, amaterski lob iz daljine. Uslijedilo je izjednačenje i
vodstvo Jugoslavije na 2:1. Prije kraja prvog poluvremena Borota je primio još
dva opskurna gola za vodstvo Rumunije od 3-2. Odmah na početku drugog, raspoloženi
Pape je matirao Rumune za 3-3, pa onda i za 4-3. Georgescu je izjednačio na 4-4
i drama se nastavila. Trifunović i Filipović su pokopali Rumune i utakmica je
završila 4-6, ali je to nakon svega pokolebalo vođstvo reprezentacije, pa je na
slijedećim utakmicama Borota posmatrao sve sa klupe, a među stative se vratio
Katalinić.
Kad je
okačio kopačke o klin okušao se i kao trener u Južnoj Africi, ali bez uspjeha.
Nakon povratka u Beograd vratio se apstraktnom slikarstvu. Otvorio je nekoliko
izložbi u Beogradu (jednu i u čuvenom SKC), da bi završio u zatvoru nakon što
je uhapšen u lokalnom skandalu oko prodaje ukradenih slika. Slikarstvom se bavio sve do svoje smrti u Genovi februara
2010. Sahranjen je na novom groblju u Beogradu gdje su mu između ostalih počast
odali Milutin Šoškić, Dževad Prekazi, Vladimir Petrović Pižon i Slobodan Santrač.
Petar Borota sa svim svojim flambojanskim epizodama i životnim pričama više
zvuči kao inspiracija za glavnog lika nekog holivudskog «Pulp Fiction-a», nego
nekoga ko je stajao izmedju stativa. Branio ono neodbranjivo, ali ponekad i
primao amaterske golove. Ali kako je fudbal-fudbal, ne preostaje nam ništa
drugo nego da umjetniku Petru Boroti zapečatimo status apsolutno zaslužene legende
koja se ne zaboravlja.