image desctription

PAR (ZAKAŠNJELIH) PITANJA ZA IVICU OSIMA

  1. Spomenar

Autor: N. H. ČOMBE - 17 Dec, 2019

Ivica Osim je mag fudbala, u igračkom i trenerskom aspektu. Nepobitno. Onaj koji uči kako se igra. Uostalom, i FIFA ga je imenovala instruktorom ove igre. O njemu se valjda sve zna. U SFRJ je bio, dok je vodio nacionalnu selekciju, gotovo neprestano izložen kritikama poglavito zagrebačkih i beogradskih novinara, koji su uvijek imali nešto za reći kontra Osima. On je, pak, gubio živce objašnjavajući zašto u reprezentaciju nije uvrstio veznjaka, neviđenog majstora i ljubimca lokalne publike i medija, koji „zna sve s loptom“ ali ima samo jednu nogu. Onaj koji ne može skoro ništa protiv „jakih“ jer ga oni skoro uvijek „istovare“, a igra u odbrani mu je drugi, strani sport. Ili sveznajuće krilo, vraga s loptom, koji protivnicima gura loptu kroz noge i gađa svog centarfora „u trepavicu“, ali samo u domaćoj ligi, a kada protivnički bek ozbiljne strane ekipe povede loptu zaostane za njim u startu nekoliko metara. Ne samo to, „ujedali“ su ga i za stvari van terena. I tako do beskonačnosti. Bilo je jako teško za izdržati, ali nije odstupio. Pritisak je popustio poslije pobjede nad Španijom u osmini finala Mundiala 1990. U narednim kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo (SFRJ se prva kvalifikovala od svih reprezentacija) možda je mogao odahnuti. Tek tada su i najgori zlobnici, a bilo ih je dosta, shvatili šta je godinama „propovijedao“.


Poslije je, upravo suprotno, u bosanskohercegovačkoj javnosti stekao status „fudbalskog boga“. Novinari su ga takvim napravili i baš zbog tog „bogovskog“ statusa kojeg su mu sami nekritički „prišili“ i snishodljivosti, i pored nebrojenih intervjua nisu bili nikada u stanju pitati „fudbalskog boga“ o njegovim greškama i nedoumicama. On ih je i sam ponekad spominjao, ali samo ponekad. On nije „fudbalski bog“ niti takav postoji. Ne ustežući se pred takvim autoritetom, autor ovog članka, u prilici koju neće imati, bi želio dobiti objašnjenja o dole navedenom: 

1. Šta se doista desilo u „Aferi Planinić“?  A skandal je bio velik, s teškim posljedicama po Željezničara. Nije se našao niko da ga pita. Jer njega se ne pita, šta god on kaže klima se glavom.

2. Njegova fudbalska filozofija, od koje nije odstupao, je poznata. Željezničar je njegovih godina igrao prelijep fudbal i ostajao praznih ruku. Čak se i učešće u Kupu UEFA činilo nemogućim, a kamoli kakva titula. Bilo je očigledno da s njegovom filozofijom to ne ide. Pa kako da nije bar jednom pomislio da ne bude Osim?

3. Kako se desilo da Željezničar u jesenjem dijelu sezone 1985/86. završi na sedamnaestom, pretposljednjem, mjestu na tabeli, a radilo se o gotovo istoj ekipi (bez Čapljića i Bahtića) koja je samo sedam mjeseci ranije igrala protiv Videotona u polufinalu tadašnjeg Kupa UEFA? Osim toga, u toj prethodnoj sezoni kada je Željezničar eliminisan od Videotona, klub se dugo vremena borio za naslov prvaka, no nakon poraza u polufinalu Kupa UEFA je na kraju zauzeo više no razočaravajuće sedmo mjesto, te se nije uspio kvalifikovati za učešće u bilo kojem evropskom kupu naredne sezone. Onakav Željezničar. Kako se sve to desilo?



4. Zbog čega je Željezničar tih osamdesetih godina s tako kvalitetnom ekipom bivao eliminisan od niželigaša već i stalno u prvoj utakmici domaćeg Kupa (u vrijeme dok je Osim bio trener), ne računajući ućešće u finalu Kupa SFRJ 1981. godine (što je bio veliki uspjeh)? Pet godina zaredom od niželigaša!!! Lista je više no deprimirajuća: 1981/82: šesnaestina finala – eliminisan od Napretka,  1982/83: šesnaestina finala – eliminisan od Rabotničkog, 1983/84: šesnaestina finala – eliminisan od Galenike, 1984/85:
šesnaestina finala – eliminisan od Leotara, 1985/86: šesnaestina finala – eliminisan od Radničkog iz Niša.

5. Safeta Sušića je u kvalifikacijama za Mundial '90 Osim (nakon razočarenja u „misaone“, ali neučinkovite vezne igrače na velikoj sceni, do bola spore, koji ne mogu ništa protiv Engleza i sličnih) napokon pozvao kao ultimativnog „spasioca“ (kao što je uradio imbecilni selektor Veselinović 1983. godine kojeg će naslijediti isti takav – Milutinović, koji ga nije ni zvao, sve treneri iz beogradske Madere), nakon pet godina neigranja za reprezentaciju unatoč njegovim opjevanim igrama za PSG. U svom prvom selektorskom mandatu, u kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1988. godine, Osim nije zvao Sušića kada je on bio „taj“, a uvijek je i bio „TAJ“. Cijela Evropa je to znala, ali Osim nije! A Safet je „tuk'o Engleze, Švabe, Ruse“ tada već više od decenije. U kontinuitetu. Zašto Safet Sušić nije pozvan u reprezentaciju onog trena kada ste postali selektorom? 



6. Savićević je, uz sav svoj igrački genij, bio poznat kao nedisciplinovan igrač. Svašta mu je bilo mrsko raditi (Capello je svjedok i da ne bijaše vlasnika AC Milana Berlusconija, koji ga je obožavao, Capello bi ga promptno razdužio), a volio je i „lajati“ svuda. Osim ga kao takvog nije podnosio od početka, s razlogom. Arogantan, bezobrazan... Inkompatibilno: Osim – Švabo, Dejo – Balkanac. Savićević je uzvraćao preko informativnih medija. No, nije bio u pravu. Tako su od samog početka igranja Savićevića za reprezentaciju SFRJ njih dvojica bili u odnosu mačka-miš. A debitovao je kod Osima u A-reprezentaciji kada je imao dvadeset godina, ne bi to trebao zaboraviti. Nije ga niko prije Švabe zvao, a prošao je sve mlade selekcije SFRJ. Te 1990. godine je Savićević već sazrio, imao je 24 godine, fizički moćan, jak na lopti, dribla, prodire sam kroz protivničke odbrane, puca na gol, ima i spektakularnih poteza, sve predispozicije da naslijedi Papeta... Ipak, Osim je vjerovao 11 godina starijem Papetu. Ali Pape je već bio s 35 godina star da u kontinuitetu, svih 90 minuta, bude ono što je bio - grandiozan. Savićević je počeo u prvoj postavi na prvoj utakmici Mundiala protiv SR Njemačke. U teškom porazu SFRJ zamijenjen je. U naredne dvije utakmice nije igrao, a u posljednje dvije elimincijske (Španija i Argentina) ušao je u igru kao zamjena. Savićević nije imao ništa protiv Sušića (dapače, smatra ga najboljim igračem iz bivše Jugoslavije kojeg je gledao) i bunio se zbog neigranja. Bilo je jasno da Pape ne može pružiti što Dejo može. Svima je bilo jasno osim njemu. Osimu. Kako se to desilo?

Moglo bi se još pitati: famozni poziv Reala, odlazak iz Sturma... Ipak, to su Osimove lične stvari. Njegove izjave su nekad iritirajuće po one koji imaju mozga i poznaju fudbal. Navodi probleme i posljedice bez imenovanja uzroka. Ima tu i Miljanove demagogije.

Sva ova pitanja nisu usmjerena na nipodštavanje Ivice Osima. Njegovo je djelo grandiozno, u Željezničaru, Sturmu i selekcijama SFRJ i Japana. Ivica Osim nije mit kakvim ga predstavljaju. On je ono što je napisano u prvoj rečenici ovog teksta i ništa više, niti manje. Kao i svi, čovjek s vrlinama i manama.

„Je n'accuse pas, je ne fais que demander.“