Autor: N. H. ČOMBE - 17 Dec, 2019
Ivica
Osim je mag fudbala, u igračkom i trenerskom aspektu. Nepobitno. Onaj koji uči
kako se igra. Uostalom, i FIFA ga je imenovala instruktorom ove igre. O njemu
se valjda sve zna. U SFRJ je bio, dok je vodio nacionalnu selekciju, gotovo
neprestano izložen kritikama poglavito zagrebačkih i beogradskih novinara, koji
su uvijek imali nešto za reći kontra Osima. On je, pak, gubio živce
objašnjavajući zašto u reprezentaciju nije uvrstio veznjaka, neviđenog majstora
i ljubimca lokalne publike i medija, koji „zna sve s loptom“ ali ima samo jednu
nogu. Onaj koji ne može skoro ništa protiv „jakih“ jer ga oni skoro uvijek
„istovare“, a igra u odbrani mu je drugi, strani sport. Ili sveznajuće krilo,
vraga s loptom, koji protivnicima gura loptu kroz noge i gađa svog centarfora
„u trepavicu“, ali samo u domaćoj ligi, a kada protivnički bek ozbiljne strane
ekipe povede loptu zaostane za njim u startu nekoliko metara. Ne samo to,
„ujedali“ su ga i za stvari van terena. I tako do beskonačnosti. Bilo je jako
teško za izdržati, ali nije odstupio. Pritisak je popustio poslije pobjede nad
Španijom u osmini finala Mundiala 1990. U narednim kvalifikacijama za Evropsko
prvenstvo (SFRJ se prva kvalifikovala od svih reprezentacija) možda je mogao
odahnuti. Tek tada su i najgori zlobnici, a bilo ih je dosta, shvatili šta je
godinama „propovijedao“.
Poslije je, upravo suprotno, u bosanskohercegovačkoj javnosti stekao status „fudbalskog boga“. Novinari su ga takvim napravili i baš zbog tog „bogovskog“ statusa kojeg su mu sami nekritički „prišili“ i snishodljivosti, i pored nebrojenih intervjua nisu bili nikada u stanju pitati „fudbalskog boga“ o njegovim greškama i nedoumicama. On ih je i sam ponekad spominjao, ali samo ponekad. On nije „fudbalski bog“ niti takav postoji. Ne ustežući se pred takvim autoritetom, autor ovog članka, u prilici koju neće imati, bi želio dobiti objašnjenja o dole navedenom:
1. Šta se doista desilo u „Aferi Planinić“?
A skandal je bio velik, s teškim posljedicama po Željezničara. Nije se
našao niko da ga pita. Jer njega se ne pita, šta god on kaže klima se glavom.
2. Njegova fudbalska filozofija, od koje nije odstupao, je poznata. Željezničar
je njegovih godina igrao prelijep fudbal i ostajao praznih ruku. Čak se i učešće
u Kupu UEFA činilo nemogućim, a kamoli kakva titula. Bilo je očigledno da s
njegovom filozofijom to ne ide. Pa kako da nije bar
jednom pomislio da ne bude Osim?
3. Kako se desilo da Željezničar u jesenjem dijelu sezone 1985/86. završi na
sedamnaestom, pretposljednjem, mjestu na tabeli, a radilo se o gotovo istoj
ekipi (bez Čapljića i Bahtića) koja je samo sedam mjeseci ranije igrala protiv
Videotona u polufinalu tadašnjeg Kupa UEFA? Osim toga, u toj prethodnoj sezoni
kada je Željezničar eliminisan od Videotona, klub se dugo vremena borio za
naslov prvaka, no nakon poraza u polufinalu Kupa UEFA je na kraju zauzeo više
no razočaravajuće sedmo mjesto, te se nije uspio kvalifikovati za učešće u bilo
kojem evropskom kupu naredne sezone. Onakav
Željezničar. Kako se sve to desilo?
4. Zbog čega je Željezničar tih osamdesetih godina s tako kvalitetnom ekipom bivao
eliminisan od niželigaša već i stalno u prvoj utakmici domaćeg Kupa (u vrijeme
dok je Osim bio trener), ne računajući ućešće u finalu Kupa SFRJ 1981. godine (što
je bio veliki uspjeh)? Pet godina
zaredom od niželigaša!!! Lista je više no deprimirajuća: 1981/82: šesnaestina
finala – eliminisan od Napretka, 1982/83:
šesnaestina finala – eliminisan od Rabotničkog, 1983/84: šesnaestina finala –
eliminisan od Galenike, 1984/85: šesnaestina finala – eliminisan od Leotara, 1985/86:
šesnaestina finala – eliminisan od Radničkog iz Niša.
5. Safeta Sušića je u kvalifikacijama za Mundial '90 Osim (nakon razočarenja u
„misaone“, ali neučinkovite vezne igrače na velikoj sceni, do bola spore, koji
ne mogu ništa protiv Engleza i sličnih) napokon pozvao kao ultimativnog
„spasioca“ (kao što je uradio imbecilni selektor Veselinović 1983. godine kojeg
će naslijediti isti takav – Milutinović, koji ga nije ni zvao, sve treneri iz
beogradske Madere), nakon pet godina neigranja za reprezentaciju unatoč
njegovim opjevanim igrama za PSG. U svom prvom selektorskom mandatu, u
kvalifikacijama za Evropsko prvenstvo 1988. godine, Osim nije zvao Sušića kada
je on bio „taj“, a uvijek je i bio „TAJ“. Cijela Evropa je to znala, ali Osim
nije! A Safet je „tuk'o Engleze, Švabe, Ruse“ tada već više od decenije. U
kontinuitetu. Zašto Safet Sušić nije pozvan u reprezentaciju onog trena kada
ste postali selektorom?
6. Savićević je, uz sav svoj igrački genij, bio poznat kao nedisciplinovan
igrač. Svašta mu je bilo mrsko raditi (Capello je svjedok i da ne bijaše
vlasnika AC Milana Berlusconija, koji ga je obožavao, Capello bi ga promptno
razdužio), a volio je i „lajati“ svuda. Osim ga kao takvog nije podnosio od
početka, s razlogom. Arogantan, bezobrazan... Inkompatibilno: Osim – Švabo,
Dejo – Balkanac. Savićević je uzvraćao preko informativnih medija. No, nije bio
u pravu. Tako su od samog početka igranja Savićevića za reprezentaciju SFRJ njih
dvojica bili u odnosu mačka-miš. A debitovao je kod Osima u A-reprezentaciji kada
je imao dvadeset godina, ne bi to trebao zaboraviti. Nije ga niko prije Švabe zvao,
a prošao je sve mlade selekcije SFRJ. Te 1990. godine je Savićević već sazrio,
imao je 24 godine, fizički moćan, jak na lopti, dribla, prodire sam kroz
protivničke odbrane, puca na gol, ima i spektakularnih poteza, sve
predispozicije da naslijedi Papeta... Ipak, Osim je vjerovao 11 godina starijem
Papetu. Ali Pape je već bio s 35 godina star da u kontinuitetu, svih 90 minuta,
bude ono što je bio - grandiozan. Savićević je počeo u prvoj postavi na prvoj
utakmici Mundiala protiv SR Njemačke. U teškom porazu SFRJ zamijenjen je. U
naredne dvije utakmice nije igrao, a u posljednje dvije elimincijske (Španija i
Argentina) ušao je u igru kao zamjena. Savićević nije imao ništa protiv Sušića
(dapače, smatra ga najboljim igračem iz bivše Jugoslavije kojeg je gledao) i
bunio se zbog neigranja. Bilo je jasno da Pape ne može pružiti što Dejo može. Svima
je bilo jasno osim njemu. Osimu. Kako se to desilo?
Moglo bi
se još pitati: famozni poziv Reala, odlazak iz Sturma... Ipak, to su Osimove
lične stvari. Njegove izjave su nekad iritirajuće po one koji imaju mozga i
poznaju fudbal. Navodi probleme i posljedice bez imenovanja uzroka. Ima tu i
Miljanove demagogije.
Sva ova
pitanja nisu usmjerena na nipodštavanje Ivice Osima. Njegovo je djelo
grandiozno, u Željezničaru, Sturmu i selekcijama SFRJ i Japana. Ivica Osim nije
mit kakvim ga predstavljaju. On je ono što je napisano u prvoj rečenici ovog
teksta i ništa više, niti manje. Kao i svi, čovjek s vrlinama i manama.
„Je
n'accuse pas, je ne fais que demander.“