ODRESCI I VARIVA

“Bio sam veliki pobornik VAR-a prije njegovog uvođenja u Premier ligu, znaju to svi sa kojima sam donedavno radio na televiziji. Ali ovo danas… Nemam riječi. Mislim čak da ni Mike Dean nije loše sudio, trudio se uspostaviti kontrolu, ali VAR je konstantno radio greške. Nije problem da se i nakon 10 minuta pregleda sporna situacija, ali je problem i to veliki ako se u tom slučaju, kao što se desilo u 39. minuti ovog meča, donese pogrešna odluka. I to nije bila jedina danas, nažalost” zaključio je Jose Mourinho nakon što je njegov Tottenham u derbiju 25. kola prvenstva Engleske, na (blago rečeno) prilično bizaran i neobičan način došao do pobjede nad Manchester Cityem i (pomalo) neočekivano se vratio u borbu za 4. mjesto na tabeli.



23. međusobni duel trenera koji su obilježili prethodnu deceniju i kusur vrhunskog klupskog nogometa u Evropi nije u svojoj predigri imao težinu većine prethodnih. “El Clasico” ratova u periodu 2010. – 2012. pogotovo. “Građani” su u prethodnih mjesec i po’ serijom kikseva dopustili da im vodeći Liverpool pobjegne na nedostižnih 20+ bodova razlike, pa su vrijeme do narednog prioriteta (nokaut faza Lige prvaka) odlučili iskoristiti za brušenje forme koja će im za okršaje sa Real Madridom (26. 02. i 17. 03.) itekako trebati. “Mamuze” su, pak, u svježe okončanom januarskom prelaznom roku u svoje redove dovele Stevena Bergwijna iz PSV-a (30 miliona eura) i Gedsona Fernandesa iz Benfice (posudba), u nadi da će pokrpati rupe u sastavu koje su napravili Kane (povreda) i Eriksen (prelazak u Inter). U turbulentnoj i “drop off” post-Pochettino sezoni se neki megalomanski ciljevi uprave pred novog trenera, realno, i ne mogu postaviti, a to je ambijent u kojem Mourinho jednostavno obožava da radi. “Ne očekujte ništa, sve dobro što napravim bit će podvig” je filozofija koja u praksi trenutno ima nesmetan prolaz i koja od dojučerašnje “Jedinice za odvratnost” pravi (skoro pa) pristojnog i simpatičnog starijeg gospodina što na press konferencijama sipa “provale”, a ne kante žuči i negative. Za 15 miliona funti godišnje u svojoj 58.-oj i nakon ne baš slavne epizode u Manchester Unitedu, trebao bi, ipak, i na travnjaku sa aktuelnim viceprvakom Evrope nešto postići.

A to mu je jučer, spletom razno-raznih okolnosti u derbiju u kojem se uglavnom branio i prizivao sreću kao saveznicu, nenadano uspjelo. Nakon što su gosti preuzeli kontrolu i stezali obruč pred Llorisovom mrežom, a kino sa Deanom & VAR-om već imalo svoju uvodnu epizodu (“samo” žuti za Sterlingov đon na zglobu Dele Allia u 12. minuti), odbrana domaćina je u 25. minuti (stativa Aguera) bila na konopcima, a 14 minuta kasnije, kada se već činilo da će preživjeti I poluvrijeme bez nokauta, fasovala VAR penal. I to retroaktivan.



2 minuta i 50 sekundi neprekidane igre od sporne situacije trebalo je VAR “stručnjacima” (Kevin Friend & Harry Lennard) da “dokuče” da je prekršaja Auriera nad Aguerom “ipak bilo”, pa kada je šut Gundogana golman Tottenhama kratko odbio, a Sterling u namjeri da prvi stigne do lopte/isprovocira novi penal zaplivao kroz zrak, stvore dovoljno toksičnosti za čarke i ćuškanja na terenu. Danak ukrajinske bandoglavosti platit će, ničim izazvan, Oleksandr Zinchenko koji je tu zaradio prvi, a u 60-oj drugi žuti (faul nad Winksom, sječa Tottenhamove kontre) karton i isključenje. 3 minuta kasnije, sa bukvalno prvim šutem “Spurs”-a u okvir Edersonovog gola, javit će se akvizicija iz Holandije, a sudbinu Guardiolinih pulena i konačnih 2:0 za Tottenham postaviti Son Heung-min u 71. minuti. “Ne mogu da vjerujem, ovo im je bukvalno palo na glavu” čudio se rezultatu Steve Nicholl u ESPN analizi nakon utakmice, a razočarani Guardiola na press-u u prostorijama Tottenhamovog veleljepnog stadiona priznavao da njegova ekipa u posljednje vrijeme (prolazak u finale Carabao kupa nakon 0:1 sa Manchester Unitedom na Etihadu) ima ozbiljnih problema sa realizacijom. Iako je jedan, pomalo i bezobrazan novinar insistirao da Pep i javno kaže da je Liverpool novi prvak, Katalonac se uzdržao i u prilično “cool” maniru “otpilio” glupsona.




No, nikakve potvrde najvećih rivala iz prošle, a od ovog vikenda još samo u rubrikama “Vjerovali ili ne?” i “Na rubu znanosti” tekuće sezone nisu potrebne aktuelnim evropskim i svjetskim prvacima. Novinarska bockanja, zajedljive komentare starih, arh(iviranih) rivala poput onih kakvi dolaze sa Old Trafforda ili iz nekih drugih, trenutno marginiliziranih mišjih rupa još i manje. “Reds” su ove sezone, jednostavno, sami sebi mjerilo i unutar svog se unutarnjeg kruga mogu prepirati zašto se, na primjer, protiv “raspadnutog” West Hama u prošlu srijedu, uprkos “rutinskoj” pobjedi od 2:0, odigralo onako “prosječno” ili zašto je Southampton u I poluvremenu subotnjeg ogleda na Anfieldu napravio toliko problema. Kad se na kraju utakmice koju je već spominjani Kevin Friend (ovog puta na travnjaku) prijetio sa 2 nedosuđena penala (prvi za domaćina/Firmina u prvom, drugi za goste/Ingsa u drugom) odvesti u vode neregularnosti i u kojoj je svojom kompresovano-ulubljenom pojavom (ulazak u igru u 70. minuti), bar na trenutak, sve zasjenio Michael Obafemi, slavi sa 4:0 i na momente pokažu šarm i ubojitost kakvi pandana u Engleskoj trenutno nemaju, nema razloga za nezadovoljstvo, dapače. 2 sedmice pauze (sutra će FA cup replay sa Shrewsburyem na Anfieldu “odraditi” juniori) dobro će doći i za malo euforijice, pa i .určenja, a pogotovo za odmor. Poslije toga u nove radne pobjede, jer sezona se i sjajna atmosfera koja trenutno cvjeta na crvenoj strani Merseysidea još, ukoliko ne bude utegnosti i koncentracije do kraja, stigne uka.iti. Tek je februar.



Sjajno su II poluvrijeme, u skladu, pa možda čak i iznad svojih trenutnih mogućnosti, u subotnje rano poslijepodne na King Power-u odigrali Leicester i Chelsea. Konačnih 2:2 moglo je zadovoljiti prije svega neutralne, pa onda vjerovatno i navijače 2 kluba koji su se tokom pojačanog Božično-novogodišnjeg, a i januarskog perioda odigravanja utakmica suočili sa realnošću. Nit’ Brendan Rodgers ima tim, a ni dovoljno trenerskog umjeća da sa Leicesterom bude išta više od trećeg na kraju, a slično vrijedi i za Lampardov Chelsea, samo što je u pitanju mjesto četvrto. I jedni i drugi imaju još uvijek šansu za nešto više u FA kupu, “Plavci” su, pride, još i među 16 u Evropi. Sezone bi im, na kraju, mogle biti i vrlo uspješne.


 
Priliku da bar jednom od njih, po EPL tabeli najprije Chelseau, sezonu pokvare stalno dobijaju, ali i tvrdoglavo propuštaju Manchester United i Wolverhampton. 0:0 u još jednom “derbiju kola” na Old Traffordu potvrdilo je da će “Crveni đavoli” i “Vukovi” teško sa već “trademark” toplo-hladnom rezultatskom politikom i praksom do maja ugrabiti poziciju koja vodi u narednu Ligu prvaka. Za 4. će mjesto ipak, trebati i poneki niz spojenih pobjeda, a to trenutno ne mogu sastaviti ni najprijatnije iznenađenje sezone, Sheffield United, ni već spominjani Tottenham.

Bez obzira što je pitanje novog prvaka na 13 kola prije kraja praktično riješeno, u Premiershipu još itekako ima za šta da se igra. Borba za opstanak u kojoj je bezmalo 6 ekipa, a u koju bi se u slučaju nove stagnacije/pada igre i rezultata mogla strovaliti skoro kompletna druga polovina prvenstvene tabele, tek prijeti da se zakuha i dodatno zakomplikuje. Uz već opisanu koja će odlučivati o predstavnicima fudbalskog Ostrva iduće sezone u evrokupovima, materijala za praćenje i razna uzbuđenja do 17. maja sigurno ima. A ako tome dodamo i nove sočne odreske i VAR-iva iz sudijske kuhinje kojih ćemo se u nastavku, sasvim sigurno još nagledati, onda vrijeme provedeno uz posljednju trećinu Premiershipa 2019/20 neće biti proćerdano.

Daleko od toga.