VARSA NA TRAFFORDU

Kad nešto traje od 1894. godine i do jučer je u raznim takmičenjima (1. & 2. liga Engleske, FA & Liga kup, Charity/Community shield, Lancashire Prinicipal Tournaments, Lancashire kup, North & West War League, Liga Evrope) imalo svojih 230 izdanja, to mora da je golemo i puno veće od pukog derbija 9. kola EPL sezone 2019/20. Rivalstvo Manchester Uniteda i Liverpoola, dva ubjedljivo najveća i najslavnija kluba na Ostrvu (zajedno, između ostalog, 38 titula prvaka Engleske i 9 Evrope) je već odavno bez premca u fudbalskoj kolijevci i sve da su “Crveni đavoli” i “Crveni”, kako reče  jedan navijač Uniteda u nedavno objavljenom LFCTV dokumentarcu “Us & Them”, “predzadnji i zadnji na tabeli, to je uvijek najveća utakmica u državi. To su jedina 2 kluba gdje je nogomet zaista religija i znači nešto više”.

No, da nešto sa tako bogatom tradicijom kakva krasi “North-West Derby” i ne mora nužno biti super kvalitetno, dokazao je i  posljednji (prije jučerašnjeg) meč najljućih rivala na Old Traffordu, iz februara ove godine. Kada su svi očekivali spektakl odigrana je jedna od najslabijih partija u sezoni 2018/19, a Liverpoolu će u šampionskoj utrci sa Manchester Cityem na kraju i između ostalog zafaliti baš ta 2 boda koja nije bio u stanju osvojiti protiv (u tom trenutku) desetkovanog i inferiornog Manchester Uniteda.

8 mjeseci kasnije razlika u bodovima, plasmanu i formi vječnih rivala bila je još i izraženija, pa su punditi, blogeri, podcasteri, “stručnjaci nezvani i zvani”, širom planete i skoro bez iznimke, isticali da Solskjaerova “ekipica” u jučerašnjem duelu “nema čemu da se nada” i da će se gosti “bez većih problema prošetati Old Traffordom”, te 35 milja zapadnije lagano odnijeti sva 3 boda. Kao da niko od njih nije gledao posljednja 3 prvenstvena nastupa lidera (Chelsea 2:1, Sheffield 1:0, Leicester 2:1) u kojima Liverpool jeste pobjeđivao, ali i iskazao niz slabosti koje su, srećom po “Crvene”, tada ostale nekažnjene? Kao da derbi nije utakmica u kojoj trenutni plasman i forma ne znače (skoro) ništa i u kojoj je (dokazano) troznak uvijek u igri?

Oprezan, naizgled čak i (pre)opušten nastup na otvaranju 231. izdanja derbija engleskog Sjeverozapada, Liverpool u kojem nije bilo povrijeđenog Salaha (Klopp: “Pa ko je ikad rekao da će biti spreman?!”) će, posljedično, koštati u 36. minuti. Nakon što Martin Atkinson nije htio da vidi očigledan prekršaj Lindelofa na Origiju, James se sjurio u kontranapad i sjajno asistirao Rashfordu za 1:0, a VAR će 48-ogodišnjem sudiji iz Drighlingtona sugerisati da je “do njega” hoće li potpuno neregularan gol ipak priznati?! “Smirivao sam svoje pomoćnike i rezerve kada su skočili i protestvovali, bio sam ubijeđen da će ga poništiti” govorio je Jurgen Klopp na press-u poslije meča. “Kada sam vidio da ga je ipak priznao, toliko sam bio iznenađen da nisam mogao ni da pobjesnim. To jednostavno ne može tako da funkcioniše. Atkinson nas je zakidao i u ostatku utakmice, ali ovo je zaista bilo previše”.

“Nije bio faul, ne igramo košarku” pilio je naopako Ole Gunnar novinarima malo kasnije. “Atkinson je sjajno sudio derbi, moram da mu čestitam na hrabrosti i svemu što je demonstrirao”. Pecnuo je, u dobro poznatom, babunsko-fergusonskom “mind games” stilu Kloppa i poslije meča, baš kao što je to činio i na pressicama uoči utakmice (“Mi sigurno nećemo čekati 30 godina da ponovo budemo prvaci”) koja će potvrditi da njemački stručnjak, na ovaj ili onaj način, na Old Traffordu jednostavno ne može/ne zna kako do sva 3 boda.



Ali Liverpool je jučer, ruku na srce i po priznanju vlastitog menadžera, bio loš i da nije bilo izjednačenja Adama Lallane u 85. minuti, te farse sa Atkinsonovim tumačenjem VAR-a, moglo bi se reći da više od remija nije ni zaslužio. U stilu kojeg u posljednjih mjesec gledamo kada su “Reds” u pitanju, a koji pretpostavlja minimum kreativnosti koja će kako-tako obezbijediti minimalnu pobjedu, jučer prostora za sudijska oštećenja nije bilo i pobjedonosni niz/100%-tni učinak je morao biti prekinut. Razlika u odnosu na najbližeg pratioca (Manchester City) je sada 6, a ne 8 bodova, pa će se pobjede, a i bolje igre morati nanovo nizati ukoliko se želi ostati na vrhu, te dosanjati “trodecenijski san”.

Oleu se, pak, mora odati priznanje da se jučer mangupski i hrabro suprostavio najvećem rivalu i kada su ga već (skoro) svi otpisali, te uveliko mu tražili i “nalazili” zamjene, opet podapeo Liverpoolu u utrci sa komšijama iz plavog dijela Manchestera, koji su mu, ipak, mnogo manje “mrski”. To što će svoju sudbinu na klupi trenutno 13-oplasirane ekipe Premiershipa, u kojoj je u 10 mjeseci prolazio put od “reformatora” do “nedoraslog bezveznjakovića i neznalice”, prije i adekvatnije rješavati idućeg vikenda u Norwichu, možda već i u četvrtak na stadionu Partizana u Beogradu, sada je neka druga priča i više će se ticati boarda Manchester Uniteda, te armije njegovih navijača koji (misle da) se nešto pitaju.

Oni Liverpoolovi i danas spominju familije FA uposlenika koje, eto, ni VAR ne može spriječiti u mutljažama, a Atkinsonova je koža, poprskana solnom kiselinom, na dobošu bila već i uoči utakmice u kojoj je još jednom potvrdio da baš i ne miriše “Crvene”. Ostalo je, ipak, ponešto i zebnje u srcima, pa i (opravdanog) zabrinuća.

Sa ovakvom se igrom usamljen na vrhu najjače i najzahtjevnije evropske lige neće još dugo moći ostati.